Moje ličko ljetovanje, Andrea Buča

Kolovoz. Redovito iznenadi svojim toplinskim udarima. "Šta je ovo došlo, otopit ćemo se," zapomažu s obale iscrpljeni, što domaći, što turisti. Vruće besane noći, užareni dugi dani, u mondenim ljetovalištima mravinjak na plaži, u skrivenim uvalama privilegirani, smještaj rezervirali preklani. A Lika, prostrana i čarobna strpljivo čeka. Kapaciteta ne manjka, veseli domaćini, hladne rijeke, planinska hladovina, najbolja rakijica, janjetina i škripavac. A tek ličke noći…legneš, zaspiš. Svježa arija i poplun. Pametnom dosta. Nakon ubrzanih priprema (jer do zadnjeg nisam znala idem li) priključujem se koloni prema jugu. Umjesto morske destinacije, rodne kuće i materine spize, stišćem kočnicu i stajem u Lici!





U planinu ne idem često, uglavnom rjeđe nego što bih trebala…jer planini pripadam. Moj prvi susret sa Zavižanom dogodio se prije 12 godina… cića zima, snijeg do koljena, snimatelj i ja parkiramo na ulazu u NP Sjeverni Velebit i krećemo pješice. Na motornim sanjkama u susret nam stiže Ante. Kada u prognozi čujete „na Zavižanu 150 cm snijega“, to je izmjerio Ante. I tu, na motornim sanjkama, na putu od Babiće siće do Zavižana rodila se ljubav…prema Anti i prema Velebitu, no njih dvoje zapravo je jedno.





"Ljudi žele osvajati. Ali planina se ne osvaja. Planina se doživljava", Ante Vukušić.

Ideja da cijelu jednu epizodu snimim na Sjevernom Velebitu dogodila se u hodu. Volim te neočekivane, a ispravne odluke, donesene na licu mjesta. A voli ih i Blaise, kao i svakom psu, godi joj divljina. I mene voli više u divljini, čuva i prati u stopu. Zapravo smo odličan planinarski par. U gradu si češće idemo na živce.





Na Babić sići čeka me ranger Mirko, zaista čeka jer ja redovito kasnim. Jezikova juha me ne zaobiđe, ali nikad. Ima i pravo. Stvarno sam kreten. Zadnji put sam rekla da ćemo se brzo vidjeti, a prošle su tolike godine…
Kao i tada, šalje me ćaći na Zavižan…
„Ćaća, dolazi Andrea. - Ajde fala bogu, čekamo je godinama. I Jakov je tu.“ 
Baš kao sa svim Vukušićima i s malim Jakovom posebna je priča…





Kao Ante, Mirko, nebrojeni planinari, avanturisti i speleolozi su jedno s Velebitom. Speleologija je u najmanju ruku neobična strast-vole mrak, dubinu, otvore kroz koje se jedva mogu provući ne bi li otkrili nove dvorane u kojima vlada vlaga i led. I ja sam provela jedno divno popodne u jednoj takvoj, na užetu, na sidrištu, sa srcem u peti. Vlado, zlato si!



 


Osim Zavižana i jame Predsjednički dvori, plan je prijeći dio Premužićeve staze, preko Rossijeve kolibe na Alan. I nipošto ne ući u mrak.  14 km najljepših gudura, kukova i pejzaža. Velebit je čudesan s koje god strane promatraš i kud god gaziš, no tek kad zakoračiš na Premužićevu shvatiš kako nisi vidio ništa i raduješ se svakom koraku jer je ono što otkrivaš neprepričljivo.



Unatoč svim upozorenjima, krenule smo kasno. Svalila bih krivnju na Blaise, no stvarno nije njezina krivica. Zaista redovito kasnim. Zainteresirala me Vukušić snižnica, mjesto na kojem cijelu godinu ima snijega pa se grudaš u šorcu - ne vjeruješ svojim očima.


 
I naravno da sam ušla u mrak. Mrkli. Možda najcrnji mrkli mrak ikad. U bukovoj šumi. Blaise, ja, karta Velebita i noćna lampa. Kakva bi to planinska avantura bila da ima signala?
„112?! Izvolite? Pošaljite HGSS, ako boga znate!“