Muke po otocima

Pred kraj mog godišnjeg sjeo sam i razgovaro s jednom starijom osobom koja je ujedno osoba s invaliditetom. Žalila mi se kako, kad mora ići po doznake za pelene, mora u HZZO Split. Zašto nemamo HZZO na otocima tj., u konkretnom slučaju, na Braču? Zar je ljudima teško biti dva puta u tjednu na otoku i dati pacijentima što im treba?

Tu dolazimo do one slavne hrvatske birokracije. Tako taj moj prijatelj mora, kad ide po doznake za fizikalnu u kući, pelene i sve ostalo, sjesti na trajekt i otići u Split. Zašto si nitko nije postavio pitanje: mogu li te osobe fizički u Split? A onda u Splitu moraju doći do kontrolora koji ordinira negdje visoko do kuda osoba u kolicima nema pristup. Kad osoba s invaliditetom napokon dobije dokument, mora se informirati koja je kućna njega na području Brača i dogovoriti termin fizikalne terapije u kući. Također, postoje i liste čekanja pa kako je otok mali, može se dogoditi da trenutno kućne njege nema, tj. da se ne može obaviti.

Na otocima je manjak ljudi koji se bave kućnom njegom i fizikalnom terapijom pa neke osobe budu uskraćene za osnovne stvari, poput mijenjanja pelena (manjak ljudi je i u Zagrebu, ali o tome drugom prilikom). Zato se snalaze i plaćaju privatno medicinsku sestru da dođe dvaput dnevno, što iznosi 50 kuna po dolasku, tj. 100 kuna dnevno. Ovisno o primanjima, to je jako teško i izazovno. Nemojmo zaboraviti da postoje otočani koji imaju jako malo novca, a to se pogotovo odnosi na starije i osobe s invaliditetom koji žive na granici ljudskog dostojanstva. Zanimljivo je da državne institucije uopće nije briga kako stariji i osobe s invaliditetom na otocima žive. Volio bih ja staviti Vladu RH mjesec dana na otoke pa da vide kako je to teško.

I moram iskreno reći – jako sam ljut. Zbog sveg što sam nabrojio.

Otoci su dio zemlje i svaki čovjek, ma gdje god živio, mora imati jednaka prava i jednake obaveze kao i svi ostali. Ali ispada da su oni na kraju, zadnja rupa na svirali, ali ja si sad intimno postavljam pitanje – kako ti ljudi funkcioniraju zimi kad puše bura, maestral i kad oni nemaju trajekt kada bi htjeli i tko se pita jesu li ti ljudi živi i tko se brine za njih. Zima je na otocima specifična pa moje pitanje nije glupo, ali državna birokracija i politika moraju razmišljati o ljudima koji si sami ne mogu pomoći. Ljudima koje možda i odvedu na kopno u bolnicu, ali ih i vrate doma na kraju te oni opet ostaju sami i za njih se nitko ne može brinuti. Ti ljudi imaju pravo na dostojanstvo i pomoć drugih osoba, ali kako tu istu pomoć ostvariti kad nema ljudi na otoku ili, još gore, sustava na otoku koji im može pomoći i na koji se mogu osloniti. Tako da na kraju opet sve pada na leđa susjeda, poznanika, prijatelja i dobrih ljudi.

Zanimljivo je kako nitko o tome nije pisao i kako zaboravljamo te naše rajske otoke kada dođe zima. Ne zaboravljamo mi fizički otoke kao takve, već ljude. Razgovarao sam s tim starim gospodinom koji mi govori da je po zimi samo u kući, gleda televiziju, sluša radio i čeka pomoć druge osobe. Postavlja se sad jedno normalno, ljudsko pitanje: Kako bi vama bilo?

Kako se u ovoj situaciji osjećaju ti stariji ljudi, otočani koji su sami zato što su se djeca odselila na kopno, naprosto zato što su morala, u najboljem slučaju u Split ili koji drugi grad, a u najgorem slučaju diljem Europe ili svijeta. Njihovi roditelji ostavljeni su sami, djeca su otišla. Znaju da su dobrim dijelom prepušteni sami sebi. Nije lako ni djeci koju je život odnio nekamo daleko, a svjesna su situacije u kojoj se nalaze roditelji.

Posljednja misao - zašto za osobe starije životne dobi i osobe s invaliditetom netko nije napravio programe kako bi one lakše provele zimu, radionice ili slično. Da se druže, budu kreativni, marljivi. To bi bila socijalizacija, ne bi se osjećali usamljeno, a imali bi ispunjene zimske dane. Nažalost, kad si nepokretan, onda te nitko u mjestu ne primjećuje. Isključen si iz događaja jer jednostavno ne možeš izaći iz kuće.
Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.

P.S. Razmišljajmo o drugima!