Film koji boli


Srbenka, 2018. Redatelj Nebojša Slijepčević


E za to stvarno moraš imati autorski dokumentaristički nos. Za lika kakav je Nedjeljko Babić mogao si čuti pa ga onda snubiti te snimiti jedan od najuspješnijih novovjekih hrvatskih dokumentaraca.

Jer, unatoč neprijepornom talentu i trudu Nebojše Slijepčevića, Gangster te voli počiva na dobrom staro(modnom) dokumentarističkom poučku o nužnoj povezanosti zanimljivosti objekta promatranja i potentnosti filma. Ali pomisliti da u pribivanju probama jedne kazališne predstave postoji neka velika priča...tu ne može biti riječi tek o sreći. Odmah su to prepoznali ljudi iz Visions De Reela, jedne ugledne elitističke smotre u švicarskom Nyonu gdje je film imao svjetsku premijeru i bio nagrađen, a onda je uslijedila i Doc Alliance nagrada u Cannesu te turneja po ljetnim festivalima u sklopu koje je na netom završenom Motovunu Srbenka zaslužila i posebno priznanje. I ovdje se Slijepčević, kao i u Gangsteru, dokazuje kao vrstan redatelj koji majstorski izabire između snimljenog materijala, pomno odabire svaku situaciju i svaki kadar preplićući poetsko i realistično pri čemu nas u Srbenki obje te komponente zajedničkim snagama šarafe u želudac. Odatle i svi ti međunarodni uspjesi. Ali, Srbenka je ipak puno više od zanatskog majstorstva...

Dobro, Oliver Frljić je zbilja kurentna roba, jedan od onih koji je postao neprijeporna granična osobnost naših ideoloških podjela, kazališni autor kojeg u žiži interesa – uz same predstave – podjednako održavaju oni koji ga bespogovorno podržavaju i oni koji ga nezajažljivo mrze. Zato je Srbenka film i o Frljiću koji se, međutim, ovdje – iako jasno izražava svoje stavove – ne doima kao kruti ljevičarski provokator kakvim ga proglašavaju desničarski portali za koje i sam Frljić tijekom filma priznaje kako je dovoljno lud da ih čita, nego kao društveno zainteresirani usmjeravatelj jedne trupe od koje očekuje akciju-reakciju i iskreno se pita zašto nitko nije napravio predstavu o stotinama hrvatske djece što su ih usmrtile srpske granate. Takvu bi predstavu Frljić i napravio, ali u sredini odakle su granate dolazile...A kako ovu radi u Hrvatskoj, onda se odlučio za slučaj Aleksandre Zec.

Srbenka je, dakle, priča i o Aleksandri Zec, ubijenoj zagrebačkoj djevojčici srpske nacionalnosti u jednoj od najsramotnijih epizoda s početka Domovinskog rata. I koliko god tom zločinu neki pridavali pridjev pojedinačnog koji nipošto ne može narušiti svetost obrambenog rata, kada su njegovi detalji procurili u javnost skupa sa žalosnim pravosudnim epilogom, bio je to trenutak u kojem je jedan dio hrvatske javnosti shvatio što sve rat donosi, koje gnjusnosti u ljudima budi, kako i naši momci mogu počiniti takvo zlo s kojim se kao društvo moramo nositi. U dijelu kad Slijepčevićeva kamera snima probe u kazalištu sa scenama što prethode zločinu film je iznimno mučan, glumci su sve uneseniji u svoje uloge i time sve glasniji. Predstava i bilo kakav drugi umjetnički izričaj Aleksandri Zec neće pomoći; davno je zvjerski ubijena na sljemenskim obroncima, no za jedne je to pitanje stalne opomene i elementarne higijene, za druge – koje isto tako vidimo na filmu – provokacija. Jer zašto se ne rade predstave o pobijenoj hrvatskoj djeci u Vukovaru i Slavonskom Brodu?! Pitanje je, dakle, isto kao i ono koje postavlja Frljić pa sve očito ima nekog smisla.

Srbenka je onda predstava i o Nini Batinić jednoj od riječkih djevojčica koje su u vrijeme postavljanja predstave imale isto godina kao i Aleksandra kad je ubijena. Nina potiho i kranje introvertirano ulazi u kazališni svijet, a onda ta djevojčica – rođena debelo iza sljemenskog zločina – pred kamerama otkriva svoju traumu odrastanja u drukčijosti koje ni sama dugo nije bila svjesna. U svjedočanstvu joj se pridružuje i jedan glumac iz ansambla koji je skrivao očevo ime svjestan mogućnosti zadirkivanja i maltretiranja od strane većine. Istina se doznala tek kad se posvadio sa svojim najboljim prijateljem Muslimanom pa su se unakrsno cinkali većini. Eh da, sreća u nesreći je što su u svim tim sredinama postojali i Romi, kao oni malo tamnije kože pa onda još više drukčiji, iako Nina i dalje kao da bježi od svog identiteta, uključujući i završni, vješto režirani bijeg od filmske kamere.

Na kraju – a možda i najvažnije – Srbenka je svojevrsna psihološka terapija unutar jedne skupine, konkretno glumačkog postava, koja se bez problema može poistovjetiti s društvenom ukupnosti. Naravno, dinamiku tu daje sam Frljić prema čijoj su zamisli glumci na samom početku predstave prisutne trebali monološki preispitati o razlozima dolaska na predstavu. Ima li tu doza manipulacije?, posao je za kakvog psihologa. No, to priličnu uznemiri glumce pa se Jelena Lopatić usprotivi takvom postupku, a Igor Kovač, dijete odraslo pod srpskim bombama na istoku zemlje, preispituje i svoje sudjelovanje u cijelom projektu. I tu dolazimo do golih individualnih iskustava koja i unutar grupe opet ostaju individualna čak i kad cijela stvar završava međusobnim grljenjem i određenom katarzom. Zato društvena dinamika ostaje kruto zacementirana te se dovodi u pitanje sama mogućnost povezivanja osobnog, grupnog i šire zajedničkog. I sve je to jako bolno. I gledanje Srbenke boli jer se nekako čini da u dvadeset i kusur godina – od Aleksandre do Nine - nismo nigdje stigli. Samo smo se, eto, prestali ubijati.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a