Zašto bi se javnim novcem financirao stadion, a ne bolnice, škole ili potrebe osoba s invaliditetom?

Ovih dana je krenula rasprava oko stadiona, a nismo u stanju izgraditi nove bolnice, škole, željezničke postaje i cijelu infrastruktu. Volio bi da smo kao Švicarska pa da imamo referendum o tome treba li graditi nacionalni stadion ili bolnicu, odnosno školu, pa neka građani sami odluče. Svaki mjesec plaćam porez i PDV, pa me nitko ne pita gdje bih ja volio da taj novac ide.

Znam kad se postavi pitanje graditi nacionalni stadion ili bolnicu ili školu da to može biti samo svojevrsna zamjena teza i manipulacija jer će ljudi reći da su za stadion, ali da su i za bolnicu, tako da to dovoljno govori koliko mi nemamo prioriteta u životu. To govorim iz sljedećih primjera: djeca koja su teško bolesna trebaju posebne lijekove za koje im je država prije nekoliko mjeseci rekla da nema novca, a ista ta država nabavlja sto sedamdeset automobila za potrebe države i troši puste milijune. Tragično je kad se vidi da za nešto ima novca i da politika više voli nogomet nego bolnicu, a u bolnice nije uložila godinama. Isto tako, državi je najlakše dići namete, trošarine, PDV, poreze da bi uzela i zadnju kunu studentu, radniku i osobi s invaliditetom.

To dovoljno govori koliko nas prave glupima. Sljedeća stvar, za taj novac koji ćemo potrošiti u nacionalni stadion bilo bi pametnije uložiti u obrazovanje, kako osoba s invaliditetom, tako i u zdravu populaciju. Svi volimo govoriti kako je za ovu zemlju jako bitno obrazovanje mladih ljudi i kako je bitno da ostanu u državi, ali našoj politici je jako bitna nogometna lopta, pa zato sad pokušava kupiti svoj mir gradnjom nacionalnog stadiona, a ne želimo uložiti u obrazovanje, bolnice, brigu za starije ljude i za mlade koji bi trebali ostati u ovoj zemlji, jer bez mladih će Hrvatska ostati prazna i neće biti nikoga tko će puniti proračun i biti sretan i zadovoljan. Stalno se sjetim djece koja trebaju skupe lijekove da bi sutra mogli živjeti i biti dio toga društva, a mi im ne pomažemo, kao ni njihovim roditeljima koji svakodnevno vode bitku s HZZO-om i trude se da njihova djeca sustavno dobiju lijekove koji su im nepohodni za normalan život. Roditelji svakodnevno skupljaju razne donacije i pomagala, ali više od toga se ne može dobiti jer onaj tko donira i pomaže ispada glup s dva posto odbitka od poreza. Tako da ima sve manje donatora jer jednostavno ne vide svrhu doniranja nekome, a da država to ne zna cijeniti. Nije cilj u donacijama, nego da država sustavno riješi nabavu lijekova, bez obzira o koliko se djece radi i da ne moraju roditelji okolo tražiti zato što je država škrta dati novac onima kojima treba.

Da se vratim  malo na  Švicarsku.

Stalno se govorilo da će Hrvatska biti druga Švicarska, ali mi smo daleko od toga.  Švicarska vlada ne gradi nacionalne stadione, već ima prioritete koji su u državi bitni. Ali prije svega toga pita svoje građane što bi htjeli da se izgradi i svakodnevno imaju referendum o svemu što im treba, bilo to zdravstvo, školstvo ili zapošljavanje mladih ljudi. Zašto mi imamo strah od referenduma? Strah od toga da pitamo ljude: Hoćete li školu, bolnicu, lijekove za djecu ili novu željezničku liniju?

I za kraj, dosta je bilo manipulacija! Prvo dajte ljudima osnovno u životu, a to su kanalizacija, odvodnja, vodovod i struja, bolnica, škola, željeznica i povežite ih autobusnim linijama. Onda tek možete tražiti nacionalni stadion! Nisam protiv nogometa i protiv bilo kojeg drugog sporta. Tako će sad isto biti ako vaterpolisti osvoje Europsko prvenstvo – svi će reći da će izgraditi bazene u svojem mjestu. U Engleskoj i Njemačkoj stadione grade osiguravajuća društva, autokuće i velike farmaceutske tvrtke, a Wembley je izgradio Engleski nogometni savez zajedno s jednom velikom engleskom bankom. Dakle, nije se uključivala država u gradnju nacionalnog stadiona.

Prvo se odlučimo kao narod koji su nam prioriteti u društvu.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a