PFF - Ljubav, nasilje, seks, piće i krvoproliće

Ni drugi dio pulskoga festivala nije među premijernim naslovima u nacionalnom programu ponudio neki pretjerano dojmljiv, ali ni neki naročito razočaravajući naslov. Drugim riječima, slobodni smo ustvrditi kako je hrvatski film utonuo u prosječnost iznad koje su se među festivalskim premijerama izdigli Lada Kamenski o kojoj smo već pisali, Mali Antonija Nuića te jedna epizoda omnibusa Duboki rezovi. No, krenimo kronološki.

Anđelo Jurkas
ne posustaje. Bez državnih dotacija u žestokom ritmu nastavlja snimati svoje filmove. Doduše, ove godine nije održana Jurkasova autorska večer u Areni, ali su mu na festivalu, ipak, dva filma – jedan u konkurenciji, drugi u popratnom programu. Do kraja smrti treći je dio Jurkasove ljubavne trilogije realiziran na temelju njegovog neobjavljenog romana. Struktura je ista, epizodična, kao i u prethodna dva filma. Sve su epizode očekivano vezane za ljubav i ljubavne veze u njihovim različitim fazama. Od djetinjstva pa do kraja smrti. Jurkas je, ipak, smirio redateljsku ruku, film mu više nije toliko nabrijan, egotripaški markiran i dijaloški preuzetan. Posljedica toga je nekoliko uistinu solidnih epizoda, poput one s Bojanom Gregorić Vejzović i samim Jurkasom (mea culpa!) koja počiva na mislima, na neizrečenom, a ne na dijalogu. Očekivano za Jurkasa, tu je i niz pop-kulturnih referenci, od filmskih poput Allenova Razarujećeg Harryja, preko dominantnih glazbenih (svaka epizoda počinje citatom iz pjesme) do onih na emisiju Hrvatskog radija Andromeda ili na prerano preminulog glazbenog kritičara Antu Perkovića. Sve u svemu, Do kraja smrti najbolji je dio Jurkasove trilogije, što i nije prevelik korak za hrvatsku kinematografiju, ali za samog autora svakako jest.

Omnibus Duboki rezovi nastao je nakon dugotrajnog selekcijskog postupka  pod paskom producentice Dijane Mlađenović prema kratkim pričama Olje Savičević Ivančević, Ksenije Kušec i Romana Simića koji su se potpuno nepovezano tematizirali razne oblike i vrste nasilja te njegovo prikrivanje. Na filmu su priče, osim tematski, i izvedbeno možda malo nespretne spojene, no ipak funkcioniraju kao cjelina iako nejednake kvalitete. Najbolji dojam ostavljaju Trešnje Dubravke Turić - zasebno i ne zalud već prikazane na festivalu u Cannesu - smještene u šibensko zaleđe u kojima roditelji (Milivoj Beader i Lana Barić) pod svaku cijenu uz psihičko nasilje žele odvojiti sina adolescenta Davida (Franko Jakovčević) od najboljeg prijatelja zbog sumnje da su u homoseksualnoj vezi. Priča je ispričana iz naivne dječje perspektive mlađega brata Jakova (izvrsni Roko Glavina) koji će, opet u svojoj naivnosti, u finalu filma odlučiti prekinuti konstantno pometanje pod tepih događaja i situacija što se nastavlja unatoč tragediji. Nešto lošije su epizode Smrt bijela kost Filipa Mojzeša koji se jednim dijelim očešao o obrasce horora ali ih nije potpuno iskoristio u liku dijabolične djevojčice (Lily Antić) i Predmeti koji tonu Filipa Peruzovića u kojem puno toga ostaje neizrečeno i suspektno, a ta šutnja boli kao i masnice protagonistice filma (Marina Redžepović).

Eduard Galić svoj je prvi film Crne ptice snimio 1967. u vrijeme kad se baš nitko od redateljica i redatelja čiji su filmovi u ovogodišnjoj pulskoj konkurenciji nije rodio. Jedan od naših najplodnijih filmskih autora dugometražnim se filmom, međutim, nije bavio tridesetak godina, okrenuvši se uglavnom radu na televiziji. Stoga je Za ona dobra strana vremena njegov pomalo nenadani redateljski povratak za koji je najzaslužniji njegov sin, scenarist i producent Dominik. Film prati skupinu urbanih zgubidana koji ne znaju što bi sa svojim životom. Iako su neki od njih završili fakultete, a neki su vječni studenti, novac zarađuju farbajući stanove, alkoholiziraju se u lokalnoj birtiji, nađe se to i koja unca narkotika, pokoja žena i tučnjava. Među njima se izdvajaju Hrvoje (Marko Petrić) i Borna (Karlo Mrkša), prijatelji iz djetinjstva. Jedan je nemarni ženskaroš kojemu su seksualne avanture gotovo pa životni smisao, drugi je romantik, frustriran što unatoč diplomi radi kao skladištar. Film se kolege kritičari malčice nezasluženo sasjekli. U izvedbenom smislu Galić je vrlo svjež, film mu nose uglavnom razigrana glumačka ekipa, prpošni soundtrack, nezanemariva doza kadšto i banalnog humora te za  standarde suvremenog hrvatskog filma – obilje seksa. Problem je što je u cjelini Za ona dobra stara vremena, s vidnom ironijom u samom naslovu, pomalo tezičan filmski komad o nedostatku morala i izgubljenim vrijednostima koje, eto jesu imanentne recentnom hrvatskom društvu, ali su posljedica svih mijena kroz koje je to društvo prošlo, a s čim nas Galići predoslovno suočavaju, najizravnije u sceni sukoba Hrvoja i Borne. Na kraju opća mjesta postaju predominatna, uključujući i Bornin odlazak u Ameriku. Jer, već i vrapci na grani, pa tako i domaći filmaši znaju – iz Hrvatske svi žele otići; Galićev junak iz potrebe, Vekarićkina Aleksi iz zabave.

Trinaest godina poslije Antonio Nuić odlučio je oživjeti svoje likove iz omnibusa Seks, piće i krvoproliće predvođene Frenkijem u interpretaciji Franje Dijka koji je, unatoč povremenom preglumljivanju, svakako impresivan. Nakon četverogodišnje kazne zbog dilanja on izlazi iz zatvora, supruga mu je na umoru te on smišlja opaki plan kako njegov sin tinejdžer ne bi pripao ženinim roditeljima. Frenki svoje navike teško mijenja, sa svojom starom ekipom uranja u drogu i alkohol no namjere će ipak sprovesti do kraja. Njegov sin je vrlo inteligentan, osvojio je nekoliko šahovskih turnira, očeve eskapade i okrutnost svijeta podnosi s neobjašnjivom mirnoćom, ali mu je sasvim jasno što se događa i da bi mu oca mogli sustići grijesi prošlosti. Sjajno ga glumi Vito  Dijak, a Nuić vješto koristi i ostatak glumačke ekipe iz Seksa, pića i krvoprolića (Kečkeš, Rushaidat, Bojan Navojec) koji su se u međuvremenu glumački potpuno etablirali. Mali je negdje na pola puta između žanrovskog krimića i psihološke drame. Filmu to ne smeta. Puno više bi mu mogla smetati činjenica da se oni koji nisu gledali Nuićev omnibus mogu zapitati tko su svi ti likovi. Nuić to rješava hommageom nakon odjavne špice zaokružujući tako jednu prije svega scenaristički finu cjelinu s likovima koji su i dinamično, a nenametljivo i socijalno obilježeni. Iako umnogome podsjeća na Boyleov koncept Trainspottinga/T 2, Mali – prikazan posljednjeg pulskog natjecateljskog dana – znatno je poboljšao dojam ovogodišnje Pule.