Masline, sol i pršut

Masline, pršut i sol sinonimi su za Jadransko more, pa tako i za naš turizam. Danas ću pisati o barijerama u hrvatskom turizmu.

Prije svega imamo barijeru u glavi. Zatim imamo barijere u odnosu prema ljudima, ne vidimo različitosti i bojimo ih se. Ja se po svijetu rolam, vozim trajektima, avionima i autobusima, ali uvijek imam problema s ljudskom vrstom.

Imamo problem jer ne shvaćamo da sve osobe s invaliditetom nisu platežno sposobne da plate skupe hotele, apartmane i slično. Većina mojih prijatelja sjedi doma ili leži i toća noge u lavoru zato što nema novaca da ode na more, a i kad bi i otišli imali bi problema s pristupom plaži, kafiću ili toaletu, koji je prilagođen za osobe u invalidskim kolicima. Ne razmišljamo o tim stvarima, ali zato se volimo prodavati i predstavljati kao skupa destinacija. Ja sam u dvadeset i nešto godina obišao obalu uzduž i poprijeko, a jedina koja je donekle prilagođena za osobe s invaliditetom je Istra, koja uistinu ulaže u objekte i infrastrukturu za osobe s invaliditetom. Sad već moram ponoviti ono što sam napisao gore - da je turizam za osobe s invaliditetom iz Hrvatske vrlo skup jer je riječ o hotelima i apartmanima s četiri ili pet zvjezdica, a mi smo, nažalost, mala i siromašna zemlja.

U Istri sam sreo dosta stranaca, osoba u invalidskim kolicima, kojima je Istra sve jer je prilagođena i prihvatljiva njihovim potrebama. Ali imamo problem na otocima kamo bi osobe s invaliditetom iz inozemstva htjele doći na ljetovanje. No nemamo dovoljno apartmana, hotela, restorana kao ni prilagođenih kulturnih sadržaja, koje bi određena osoba s invaliditetom mogla popratiti. Pa nemamo čak ni sportskih terena kada bi se osoba s invaliditetom bavila sportom. Naš je turizam zasada na maslini, pršutu, suncu i soli i voljeli bismo kad gosti ne bi ostali predugo, inače nam postanu dosadni. Ali imamo problem i u Ministarstvu turizma, koje ne primjećuje osobe s invaliditetom, ne ulaže u infrastrukturu, ne daje poticaje ljudima koji bi ugostili osobe s invaliditetom, a nemamo dovoljno ni turističkih djelatnika koji bi naučili kako komunicirati s osobama s invaliditetom.

To se pretežno odnosi na gluhe i nagluhe osobe jer njima treba osoba koja poznaje znakovni jezik. Naši turistički djelatnici, koliko ja znam, ne polaze tečajeve za znakovni jezik tako da imamo problem komunikacije. Isto tako imamo problem kad je riječ o slijepoj osobi jer ona mora imati ucrtane putove da bi mogla znati doći do apartmana, restorana ili da bi se mogla koristiti taksi prijevozom. Važno je obrazovati sve - od konobara do čovjeka na trajektu i službenice u banci. 

Više od sto milijuna osoba s invaliditetom putuje svijetom. Ja mislim da je Hrvatska primjer zemlje u koju turistički dolazi najmanje osoba s invaliditetom. Upravo zbog svega navedenog, počet ću pisati priručnik kako komunicirati s osobama s invaliditetom i kako im marketinški možemo bolje pristupiti da bi ih što više doveli na Jadransku obalu. Bez obzira na njihov invaliditet i njegovu težinu te bez obzira na to koliko osobe mogu biti samostalne, a koliko im uistinu treba pomoć druge osobe. Ovdje nije riječ o nečemu nevidljivom, već se radi o tome hoćemo li mi to prihvatiti ili ne. Da smo različiti i drukčiji, ali i da svi imamo iste potrebe; svi se volimo sunčati, kupati, ići u kazalište, kino... I to nema veze s invaliditetom, nego s tim shvaćamo li da netko drugi ima pravo na uživanje bez obzira na to u kakvom je položaju. S druge strane, naše ministarstvo nije donijelo neke važne strateške odluke. Usredotočili su se na to da ne moraju samo hoteli, apartmani s četiri ili pet zvjezdica biti prilagođeni osobama s invaliditetom, nego da to može biti i hostel ili hotel s dvije ili tri zvjezdice. Imamo još puno toga za riješiti, ali završit ću sve jednom rečenicom: Edukacija i učenje za cijeli život i prihvaćanje drugih onakvima kakvi jesu.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.





Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a