Ostavštine neoproštenog i filmske Azije

Uz Fantastic Zagreb Film Festival, 28.6.-8.7.2018.

Fantastic Zagreb jedan je od zanimljivijih manjih domaćih festivala, odnosno revija ili smotri, budući da je nenatjecateljskog karaktera. Održava se na samom kraju bogate zagrebačke filmske sezone koja gotovo svaki mjesec nudi pokoji festival kao izvjesna prijemosnica prema seljenju filmofilskog puka ka Puli, Motovunu ili Sarajevu, a posljednjih godina glavna mu je lokacija iznimno atraktivna, iako Ljetna pozornica kina Tuškanac ovisi o hirovitom vremenu pa su organizatori ove godine morali pomicati sam početak festivala.

Prije svega – i unatoč pojedinim prigovorima zbog navodne programske razbarušenosti – Fantastic jest žanrovska manifestacija koja podjednako drži do prikazivanja recentne produkcije znanstvene fantastike, horora i akcije te srodnih klasičnih ostvarenja koje se trude odjenuti u obljetničarska ruha.

Taj se koncept posebno zanimljivim čini ove godine čiju su prvu polovicu i na redovitom repertoaru kvalitativno obilježila žanrovska ostvarenja što svakako pridonosi potentnosti Fantastica koji opet koristi i činjenicu da u svom recentnom dijelu nudi i one filmove što su u svjetskim kinima distribuirani od prošlog festivalskog izdanja. Konkretno, od jedanaest naslova koja su kroz tri programa trebala upotpuniti aktualnu žanrovsku slikopisnu scenu, osam je producirano u 2017. Među njima je i prilično razvikani španjolski horor-triler Veronica kojega je prikazivao i Netflix te su organizatori Fantastica preuzeli i Netflixove reklamne riječi o jednom od najstrašnijih naslova suvremenog filma. O španjolskom žanrovskom filmu, poglavito filmu strave, ne treba trošiti previše riječi; još od REC-a iz 2007. riječ je o vrlo zanimljivom odvojku matične kinematografije, a Veronicu, višestruko nomiranu za nagrade Goya, režirao je Paco Plaza koji je s Jaumeom Balaguerom supotpisao i REC.

U središtu priče je petnaestogodišnja naslovna junakinja (odlična Sandra Escacena) koja živi sa samohranom majkom Anom (Ana Torrent) te mlađim sestrama blizankinjama i bratom uglavnom se brineći o njima, budući da je majka prezaposlena. Veronica pohađa katoličku školu, u osjetljivim je godinama što pojačava činjenica kako još nije dobila mjesečnicu te joj prirodno nedostaje preminuli otac. Stoga jednog dana – i to baš onaj koji je obilježen Sunčevom pomrčinom – s dvije prijateljice odluči prizvati duh svoga oca. Nakon tog čina više ništa neće biti isto, kreće klasični nadnaravni zaplet pun općih mjesta, hiperbola i metafora, u kojem glavna junakinja mora spašavati svoju obitelj jer je cijelu priču i zakuhala. Jer, kao što joj kaže istodobna strašna i tragična, slijepa Časna Sestra Smrt (Consuello Trujillo): Ono s čim se ne oprostiš, ostaje s tobom.

Dakle, u (pod)žanrovskom smislu Veronica ne nudi ništa novo. Kad govorimo o najstrašnijem na filmu u prilog Plazinu filmu svakako ne ide to što je na Fantasticu prikazana i redateljska verzija Friedkinova Istjerivača đavola, tematski donekle sličnog klasika koji se s punim pravom naziva upravo – najstrašnijim filmom svih vremena. Ključnu strašnost filmu ipak daje činjenica što je snimljen po istinitom događaju iz lipnja 1991. Veronica tako i počinje pozivom madridskoj policiji i donosi rekonstrukciju događaja nekoliko dana uoči tog poziva koju su Plaza i suradnici sastavili na temelju policijskog izvješća. To izvješće je povijesno prvo izvješće španjolske policije o paranormalnoj aktivnosti, a inspektor Romero (u filmu ga utjelovljuje Chema Adeva pojavljujući se tek na početku i na kraju filma) uskoro je nakon događaja napustio posao. Iako činjeničnost filmu nameće i određene prepreke, a šturost policijskog dokumentna prizorna opetovanja koje se Plaza potrudio redateljski osmisliti, Veronica je svakako u tom segmentu najzamljivija. Ona je strašan pogled u nemoć (ne)objašnjivosti realnoga, solidan doprinos žanrovskoj i nacionalnoj kinematografiji, ali svakako ne jedan od najstrašnijih naslova suvremenog doba.

Veronica je, inače, prikazana u programu Ponoćno ludilo kojeg su organizatori Fantastica zamislili kao skup kontroverznih filmova recentne kinematografije, a koji je u posljednjim festivalskim izdanjima u drugi plan gurnuo Orient Express, sekciju azijskih naslova osmišljenu u razdoblju njihovih velikih tržišnih i umjetničkih uspjeha. Ta se priča pomalo ispuhala pa je ove godine uz jedinu recentnu fantasy animu Mary i vještičin cvijet Hiromase Yonebayashija čiji je kratkometražni Whan Marnie Was There bio nominiran za Oscara i jednu južnokorejsku triler-dramu Beskrajni dan debitanta Sun-hoa Choa, u tog segmentu ponuđen i jedan važan odabir koji valja pozdraviti jer iza njega stoji veliko japansko redateljsko ime Takeshija Kitana kojega su naši distributeri posljednjih godina redovito zaobilazili iako mu filmovi i dalje premijere imaju na velikim svjetskim festivala. Na Mostri je tako premijerno prikazan Outrage Koda kojeg bismo mogli prevesti i kao Nasilje: Kraj, završni je dio Kitanove jacuzzi trilogije kojim se taj nesuđeni inženjer i glumac što smo ga upoznali davnih dana zahvaljujući Oshiminu Sretan Božić, gospodine Lawrence približio svom dvadesetom autorskom djelu.

Još od svog redateljskog prvijenca Nasilni policajac iz 1989., Kitano je u različitim etapama vješto kombinirao elemente hard boiled krimića i komedije (uključujući i one slapsticka) te stvorio koherentan opus koji je kritičarima bio zanimljiviji dok je bio pomalo grub i sirov nego u novije vrijeme kada je uglavnom visoko estetičan. Outrage: Coda – zajedno s Outrage (2010) i Beyond Outrage (2012) - pripada samom vrhuncu Kitanove hiperstetiziranosti što bi se, eto, paradoksalno moglo smatrati i suhoparnim da nije Kitanove vještine u pričanju priče koja je na istoj razdaljini od tradicionalnog i pomaknutog. Ovdje bivši mafijaški šef Otomo (glumi ga sam Kitano) mora riješiti sukob među imućnim južnokorejskim obiteljima, ali i svratiti do Japana kako bi poravnao zaostale jacuzza račune.

Ako nas već Kitano podsjeća na nešto bolju i ne tako daleku prošlu azijske kinematografije, onda u ovom kratkom osvrtu na Fantastic vrijedi zabilježiti i kako je u dječjem programu ponuđena anima za sve uzraste Djeca vukovi svojedobno prikazavana u nas u ograničenoj distribuciji. Ta prekrasno nacrtana (i naslikana) prelijepa priča o drukčijosti, (ne)običnosti, poštovanju, odrastanju i odgoju u kojoj samohrana majka Hana u japanskoj podplaninskoj provinciji podiže dvoje djece dobivene u braku s prerano poginulim Čovjekom-vukom, pretvorila je Mamoru Hosodu – autora komercijalnog serijala Digimon - u autorsku zvijezde anime koji se odrekao rada u velikim produkcijskim kućama te pokrenuo vlastitu produkciju. Fantastic Zagreb nas je podsjetio kako je Hosodu napravio impresivan film; Djeca vukovi su ovjekovječena najvažnijom nacionalnim filmskom nagradom i svakako su jedna od najveličanstvenijih ikad viđenih anima.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a