Pruga svih pruga – Gotthard Express u srcu Švicarske

Je li moguće iz istog vagona tijekom jednog jedinog putovanja triput iz tri različita kuta vidjeti isti prizor? Koja je razlika između željeznice i uspinjače? Postoji li nešto između? Što švicarski prometni sustav, jedan od najboljih na svijetu, donosi inače teško pristupačnim sredinama?

Vozite se vlakom. Suputnik vam dobaci: "Gle, lijepa crkvica!" Naravno, kako to već obično biva, ne stižete se okrenuti dovoljno rano da biste je zapazili, jer vlak je jednostavno prebrz za vaš umorni pogled. Uto vam kondukter ležerno dobaci: "Nema veze, proći ćemo pored nje još dvaput, stignete je još vidjeti." Dakako, na normalnoj pruzi takve bi vas riječi začudile – čemu graditi prugu tako da se triput vrti oko neke crkvice, mora da je riječ o važnom svetištu. E pa nije, a ni ovo nije normalna pruga.

Nakon dionice brodom od Luzerna do Flülena, prošetali smo tek pedesetak metara, koliko gat dijeli od željezničke postaje. Čim brod pristane i putnici se prekrcaju, kako to već biva u učinkovitoj Švicarskoj, vlak je spreman za polazak. U ugodnom okruženju suvremenog vagona lako je zaboraviti burnu povijest ove legendarne linije. Zato pri ruci imamo Reinharda, konduktera koji je dugo živio u Londonu i spreman nam je, uz čisti cockney izgovor, ispričati sve što nas zanima.

1842. putovanje od Basela do Milana, preko švicarskih Alpa, trajalo je oko 50 sati. Putovalo se kočijom, a putem su vrebale razne opasnosti, tumači nam Reinhard i dodaje: Tako nismo mogli prema budućnosti. Znao je to dobro Alfred Escher, švicarski poduzetnik i političar, zahvaljujući kojemu je ambiciozni projekt zaživio.

Za glavnog inženjera imenovan je dotad ne baš preiskusni Louis Favre, koji nikad prije nije projektirao tunel duži od kilometra. Obvezao se da će glavni tunel izgraditi za samo osam godina, bez osiguranja od nesreće ili štrajka, a da pritom nije raspolagao nikakvim geološkim spoznajama o terenu. Ipak, uspio je, ali cijena nije bila mala.

15 kilometara u Alpama nije mala stvar, pogotovo za to doba. Nestabilne stijene, stalne poplave, nedovoljno jaki strojevi – Favre je vrlo brzo morao povećati broj radnika. Njih 2 i pol tisuće radilo je danonoćno, a nakon baruta i pneumatike, okušali su se i u uporabi najnovijeg izuma – dinamita, priča nam Reinhard. Na kraju su uspjeli doći do brzine od 6,5 metara na dan. Čak 199 radnika u toj je konstrukcijskoj utrci izgubilo život. Nije u pitanju samo najduži tunel tog doba, pritom je valjalo savladati i gadne nagibe, kako bi se pruga uopće dovela do njegovih krajeva. Na jednom mjestu valja anulirati 700, na drugom 900 metara visinske razlike. Rješenje su bili – spiralni tuneli.

Upravo u tom trenutku stižemo do najboljeg primjera – gore spomenute crkve. Mjestašce Wassen ugnijezdilo se između vrleti, a da bi se one savladale, pruga je projektirana spiralno, uvis i u krug, reklo bi se – na katove. Prvi "kat" prolazi kroz samo mjestašce, kojim dominira crkva. Zatim ulazimo u polukružni tunel koji nas dovodi na sljedeću razinu, točno iznad prethodne, na kojoj se opet vozimo u istom smjeru, gledajući ispod sebe prugu kojom smo upravo prošli te crkvu iza nje. Cijela stvar ponavlja se još jednom, kako bismo stigli do visoravni koja nas ubrzo vodi do kraja današnje dionice. Gotthard express morat će dalje bez nas, a mi se prekrcavamo u novu avanturu, na koju, kako smo to u Švicarkoj već naviknuli, ne moramo dugo čekati.

Gotthard-Matterhorn Express stiže vrlo brzo i vozi nas prema poznatom zimovalištu Andermattu. Interesantno, na malome nagibu ponaša se kao tipičan vlak, no čim se on poveća, lokomotiva se koristi pogonskim sustavom u podvozju, koji se navlači na metalno uže – nešto poput uspinjače. Nekad je teško proniknuti u strojarski žargon, no osoblje vlaka uvjerava nas da bi vlak-uspinjača možda bio i dobar termin.

Stižemo u Andermatt, seoce koje je u posljednjim desetljećima, zahvaljujući sustavnom ulaganju u zimski i ljetni turizam, doslovce procvjetalo. Štoviše, priča o njegovu uspjehu još traje. Marcel Arnold iz lokalnog turističkog ureda ima se čime pohvaliti. Još devedesetih naše je mjesto prepoznao bogati Egipćanin Samih Sawiris i u njega uložio 2,2 milijarde franaka. Svi hoteli koje vidite, sve skijaške žičare osim onih najstarijih – sve to niknulo je pred našim očima. Promjene su toliko opsežne i brze da se nismo uspjeli ni snaći.

Štoviše, u Andermatt se i danas bjesomučno ulaže. 130 milijuna franaka za infrastrukturu skijališta zajamčit će čak 14 novih ski-liftova, uključujući i najmoderniji osmerosjed. Za nekoga tko dolazi iz prijestolnice zemlje članice Europske unije, nadomak koje je omanje skijalište s trosjedom i dvije vučnice, priča iz Andermatta zvuči kao znanstvena fantastika. Naravno, klima i lokacija idu im na ruku, ali sve ostalo podignuli su zahvaljujući marljivom radu i snalažljivosti.

Nakon kratke šetnje po Andermattu, tijekom koje smo naletjeli i na najskuplju benzinsku crpku u Europi – onu koja opskrbljuje motocikliste na avanturi kroz Alpe, vrijeme je za još jednu vožnju – a čim drugim, nego vlakom. Predvečer stižemo u podnožje Bettmeralpa, negdje između Matterhorna s jedne i masiva Eiger-Mönch-Jungfrau s druge strane. Ali, noćenje u dolini ne dolazi u obzir.

Koristeći se jedinstvenom putnom kartom za cijelu Švicarsku, iz vlaka se lagodno prebacujemo u žičaru i uživamo u posljednjim zagasitim tragovima dana. Kratka šetnja dijeli nas od hotela na visoravni. Čekaju nas teleći medaljoni s povrćem, ali i nešto što u Švicarskoj jednostavno morate probati. Fondue se teško prevodi na hrvatski, ali koncept je vrlo jednostavan. Mješavinu sireva jake arome (pa i prejake, barem za neke od naših prijatelja iz zemalja sa suzdržanijom prehranom) – valja rastopiti u lončiću, koji se zatim stavlja pred konzumente, ali iznad izvora plamena, kako bi sir cijelo vrijeme ostao rastopljen. Komadići kruha nabadaju se na prutovi i umaču u sir. Dalje sve znate. Sve dok vam se ne prispava.

No ima li ljepšeg mjesta za počinak od alpskih obronaka? Nakon obilne večere i cjelodnevne prometne avanture, spremni smo nadoknaditi umor, jer sutra nas čeka prava planinarska pustolovina. Ne, nije samo hodanje, koristit ćemo se i rukama, a ispod nas zjapit će ponor. Pridružite nam se i u sljedećem nastavku švicarskog bloga – vodimo vas u svijet vertikala.