Bolesno nam je zdravstvo

Opet su puni stupci bolesnog nam zdravstva i ministra zdravstva. Nismo se maknuli od početka, a nismo napravili ni reformu zdravstva o kojoj samo puno pričamo, a malo praktično djelujemo. Imamo problem - medicinske sestre bune se kako ih se na poslu zlostavlja, da ih se izrabljuje i da su potplaćene. I zato bježe preko granice. Nažalost ili na sreću, Europska unija otvorila im je svoja vrata. Medicinske sestre i drugi zdravstveni djelatnici mogu potražiti sreću i pokazati što mogu i znaju negdje gdje će to cijeniti i platiti. Dok nam političari i ljudi govore da trebamo napraviti reformu zdravstva, mi se po tom pitanju nismo pomaknuli ni slova.

Medicinske sestre nam rade prekovremeno. Liječnici također jer, gle čuda, nema ih dovoljno. Sustav zdravstva je na izdisaju. Infrastruktura bolnica i domova zdravlja je blago rečeno oronula. U njima više nije čudno kada pacijent pokupi kakav virus ili zarazu. Imamo mi još jedan problem, a to su plaće koje su iste kao i prije deset godina, a troškovi života su porasli. Imamo isto tako i bolnice koje više ne mogu plaćati skupe lijekove i sve pretrage pa Vlada stalno sanira sustav umjesto da se napravi konačna reforma tog sustava. Mi ne možemo imati isti broj bolnica kao Njemačka. Tako da bi najbolje bilo da uzmemo stručnjake koji se bave zdravstvom i koji bi napravili studiju kojom bi otkrili koliko nam treba bolnica i koliki bi im bio proračun. Danas više od pola novca koji dolazi u bolnice odlazi u plaće, održavanje bolnica i krpanje rupa.

Nijedan ministar zdravstva ne želi se zamjeriti građanima jer to za politiku znači izgubljene izbore. Jednako tako, morat će se jednog dana, osim HZZO-a, dopustiti i drugim osiguravajućim kućama da sudjeluju u participaciji javnog zdravstva. Zašto? Zato što bi se jednim dijelom smanjila cijena zdravstvene usluge. Pisao sam u svojim blogovima, samo da navedem primjer, o skupim lijekovima za djecu koja bi trebala primati te lijekove (Spinraza). Ministar je pozvao građane da sudjeluju u doniranju lijeka jer država ne može pokriti sve troškove. Imam još jedan banalniji primjer. Moja vanjska guma na kolicima, ako je plaća HZZO, stoji 280 kn, a ako ju ja plaćam u trgovini - 80 kn. Unutarnja guma, tzv. šlauf, stoji 120 kn preko HZZO-a, a 20 kn u trgovini. Zašto HZZO mora pokupiti toliku maržu?

Zašto moraju firme koje se bave ortopedskim pomagalima uzimati tako puno? I sad se mi pitamo zašto je zdravstvo u dugovima. Zašto veledrogerije toliko naplaćuju svoje lijekove? Pa zato što je kontejner lijekova kao dva kontejnera lijekova. Isto tako mi u našim bolnicama nemamo odvojen menadžment od liječnika. Nama su liječnici ujedno i ravnatelji, ujedno i menadžeri bolnica koji su, nažalost, postavljeni po političkoj podobnosti. Onda, kad se sve zbroji, zdravstvo gubi. Nama trebaju menadžeri koji bi upravljali bolnicama i njihovim troškovima. Trebaju nam ljudski resursi koji bi upravljali zaposlenicima u bolnicama i koji bi prepoznali dobar tim koji može u određenom trenutku pružiti pacijentu najbolju zdravstvenu uslugu.

Moglo bi se još puno brojeva izvući i vidjeti kako lokalna i državna politika ne znaju upravljati bolnicama i zdravstvenim sustavima i zato nam liječnici prosvjeduju, odlaze van i pokazuju da znaju raditi negdje drugdje. Medicinske sestre, isto tako, odlaze van i pokazuju da znaju raditi. To vrijedi i za fizioterapeute. I za logopede. Nažalost. Na gubitku su ljudi koji žive i koji će danas-sutra trebati i dobrog liječnika i dobru sestru, fizioterapeuta ili nekog trećeg.

Što je još velik problem? Mi više nemamo prevenciju bolesti koju je, budi uzgred rečeno, prvi promovirao dr. Andrija Štampar. Prevencija u zdravstvu znači više od pola zdravlja bez odlaska liječniku. Danas su najveće bolesti karcinomi i tumori, ali i nebriga građana koji reagiraju tek kad se razbole umjesto da čine sve što mogu da to spriječe.

U našem zdravstvu neće biti bolje. Bit će sve skuplje. Bit će sve teže. Moramo postati svjesni da je na svjetskoj razini zdravstvo vrlo skupo i da netko zarađuje na bolesnima bez obzira na to otkuda dolaze.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.



Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a