Jesmo li zaboravili osobama s invaliditetom dati invalidnine

Čitam već dva tjedna kako je država zaboravila na osobe s invaliditetom i njihove uvećane invalidnine. Vidim, kreće rasprava po Facebook-u, Twitter-u i internetu općenito; zašto zaboravljamo one koji tako malo imaju pa se i tome malome vesele kao da su dobili milijun kuna. Kako je država mogla zaboraviti na proceduru koju mora sama ispoštovati, kako bi osobe dobile svoje invalidnine.

Volio bih kad poduzetnici i političari ne bi dobili svoje zarađene novce – kako bi se oni tada osjećali? Vjerojatno jako loše. Tako se osjećaju djeca s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom jer sada svi centri za socijalnu skrb govore kako će se retrogradno isplaćivati tuđe njege i pomoć te osobne invalidnine.

Divno je kad živiš u zemlji u kojoj osobne invalidnine mogu kasniti dva, tri ili četiri mjeseca, ovisno o brzini (sporosti) centara za socijalnu skrb i Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike. I jednom kada se stvari poslože onda teta piše nalog Ministarstvu financija koje onda isplaćuje naknadu sa zaostacima. To pokazuje koliko je država u neredu i kako sirotinja mora čekati mrvice od gospodara za stolom. Dok će neki provesti tjedan na moru, neki drugi će razmišljati kako preživjeti i kad će dobiti zaostatke koje su već odavno trebali dobiti.

Stavljam se u ulogu roditelja koji djeci ne može reći "Nemam za mlijeko ili čokoladu", a o mesu se ni ne razmišlja. Jednako tako, stavimo se u ulogu roditelja koji plaćaju struju, vodu i ostale režije. Imaju li uopće za režije?

Završila je škola, a djeca bi voljela otići na more ili u toplice. Roditelji im to ne mogu priuštiti jer nažalost novaca nemaju. Znam da ovako ispada da se sve vrti oko novca, ali takav je život. Samo tiho u sebi razmišljam kako neko može funkcionirati u datim uvjetima. I kako bi, kad smo već članica EU, morali vidjeti kako je u drugim zemljama Unije i zašto stalno stradavaju oni koji najmanje u životu imaju. Pitam sad sve one koji odlučuju o našim životima: "Kako bi vama bilo da nemate osnovne uvjete za život? Kako bi se vi osjećali i što bi rekli svom djetetu?".

Ja znam neke europske zemlje koje prvo rješavaju socijalne potrebe građana, a onda ostalo, za što se uvijek nađe novaca. Ali nikada i nikako se ne štedi na djeci, starijim osobama i na osobama s invaliditetom. Socijalne i ostale naknade su vrlo visoke zato što je sasvim razumno da društvo brine o potrebitima. Mislim da ove riječi pokazuju da smo još daleko od razvijenog društva koje vidi potrebe svih svojih građana bez obzira imaju li potrebu za socijalnom pomoći ili ne.

Još jedna završna činjenica. Dokle god država neće shvatiti da prvo mora misliti na one koji teško u životu mogu uspjeti, ali imaju pravo živjeti i biti dio društva, dotle nema naprijed. I nema sretnog društva dok nisu svi građani sretni bez obzira kako žive.

Toliko od mene, moram priznat vruće je vani. Nemojte se striktno držati hlada jer i hlad može i zna ubiti.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.


Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a