U početku bijaše Han...

Solo: Priča iz Ratova zvijezda (Solo: A Star Wars Story), Sjedinjene Američe Države, 2018. Redatelj Ron Howard

Kada je prije tri godine kreativni tim Sile što se budi odlučio upokojiti Hana Sola bio je to priličan udar na zaljubljenike najpopularnijeg filmskog serijala svih vremena. J.J.Abrams i njegova ekipa pokušali su stvar prigušiti s nemalim brojem drugih spojlera, no čak i prosječan zaljubljenik u opetovano obnovljenu franšizu iz kina je izašao s dominatnom mišlju kako četrnaestog na ljestvici filmskih junaka svih vremena Američkog filmskog instituta – više nema. U svijetu filmske zabave kakav smo nekad poznavali takva bi odluka zasigurno definitivno utanačila mit koji bi onda po potrebi bio podgrijavan; vrijeme današnje je drukčije, sve se odigrava takvom brzinom u kojoj nam, što od frekventnosti blokbustera, što od prebrojavanja dolara, eura i juana, i mitovi prolaze kroz prste. Ipak...

U trenutku dok je jedan od karakternih i moralnih stupova Ratova zvijezda bivao mučki ubijen, tek su rijetki znali kako je George Lucas puno desetljeće pripremao zasebnu priču o Hanu Solu koju je očito Disneyu prodao u kompletu. Taj bi film vjerojatno izašao i prije Rougea One da nije bilo brojnih sukoba između producentskog i autorskog tima, scenarista i potencijalnih redatelja...što kod ovakvih projekata postaje više pravilo nego izuzetak. Scenaristički dvojac Kasdan – otac Lawrence i sin Jonathan – na kraju su se odlučili za suradnju s oskarovskim veteranom Ronom Howardom koji je u franšizu trebao ući još u doba Fantomske prijetnje, ali uslijed obaveza nije stigao. Kako god, Howard nije napravio loš posao, ali su onaj važniji dio projekta uspješno odradili upravo Kasdani.

Otac Kasdan već je radio na nizu Star Wars projekata (i inače je posljednjih godina postao jedan od najtraženijih holivudskih scenarista što je potisnulo njegovu hladno-toplu redateljsku karijeru, a tom stazom kroči i njegov sin); to mu u svakom slučaju daje jednu perspektivu autorskog, pa i povijesno- kontekstualnog sagledavanja dvostrukog puta kojim serijal pod skutima Disneya kroči. Tako se, eto dogodilo da ista (ko)scenaristička ruka koja je u Sili se budi ubila Sola, ima priliku oživjeti ga u novom rukavcu glavnoga vodotoka. Logički se, međutim, čini da je Solo: Priču iz Ratova zvijezda uputnije uspoređivati s Rougeom One nego s redovitim epizodama, i to ne samo zato što je riječ o zasebnom projektu u kojem se, baš kao ni u Edwardsovu filmu, ne zna prava Lucasova uloga i ima li je uopće; i ne samo i nužno za to što je Solo vremenski datiran u pretpovijest serijala, dakle, prije Fantomske prijetnje...

Pišući ovdje o Rougeu One spomenuo sam revizionističku uputu našeg najvećeg žanrovsko-filmskog znalca Ante Peterlića prema kojoj je Star Wars serijal teško proglasiti znanstveno-fantastičnim jer u njemu nema susreta znanosti i fikcije, a njegovi protagonisti okolnosti doživljavaju kao datost svijeta te izostaje začudan odnos likova prema hipotetičkim sadržajima što je u samoj srži žanrovskih klasika. Peterlić je stoga Ratove zvijezda proglasio fantazijom. Edward i njegova ekipa iz Rougea One cjelokupnost su franšize odmakli od fantazije, ali je pomaknućem prema realnom nisu približili znanstveno-fantastičnom. Istim putem kroči i Solo, možda još i dublje, jer je Rouge One ipak bio svojevrsna makar metatekstualna spojnica Osvete Sitha i Nove nade... Solo je, rekli smo, pretpovijest. On može biti estetski sasvim nezavisan, primordijalan i fabularno primaran do granica naivnosti. On to i jest - i zato je dobar.

U početku, dakle, bijaše Han (Alden Ehrenreich, najpoznatiji kao Hobie Doyle iz Hail, Ceasar! i Danny iz Allenova Blue Jasmine, odlično je odradio posao što neće priznati samo radikalno konzervativni fanovi Harisona Forda te valjda Ford osobno), koji kao sitni prijestupnik zajedno s djevojkom Qi`rom (Emilia Clarke, znana iz Terminatora Genisys i Igara prijestolja) životari na sirotinjsko-sivoj Corelliji, maštajući o tome da postane pilot vlastitog svemirskog broda. Jedna sitna krađa omogućuje mu bijeg s Corellije. Kako njegova djevojka ne uspije pobjeći, Han - sad s dodanim Solo – pristupa Imperijalnoj vojsci gdje upoznaje Becketta (uvijek pouzdani Woody Harrelson) pa nakon napuštanja oružanih snaga zajedno kreću u avanturu vlastitog svemirskog preživljavanja što uključuje borbu protiv moćnog zločinca Drydena Vosa (Paul Bettany) kojemu je Qi`ra u međuvremenu postala asistentica. I to je to. Nema u Solu više nikakvog zapleta, nema dvostrukih identiteta, nema previše dijaboličnosti i obrata, nema onoga što Ratove zvijezda čini svemirskom sapunicom ili ima značajno pitanje nego u Rougeu One...Ostaje tek jednostavna priča koja uključuje romansu, puno akcije i otkrivanje podataka o tome kako je Han dobio prezime, kako je upoznao Chewbaccu (Joonas Soutamo) ili susreo Landa Calrissiana (Donald Glover), zaradio svoj Milllennium Falcon ili kako je na opasku da je rođen za veće, revolucionarne stvari, odvratio mješavinom letargije i ironije. U takvoj situaciji iskusni Howard je znao kako film mora garnirati viškom akcije pa je Solo puno više nalik kakvom suvremenom spidaškom akcijskom komadu smještenom u zagasiti svemir nego što je okrenut fantaziji.

Zasebni filmovi trenutno se doimaju potentnijim od linearnog serijala koji je s Posljednjim Jedijem opet u određenom vakuumu. No, ciljana publika očito tako ne misli; podaci o zaradi pokazuju kako među tinejdžerima (a oni su ti ciljani) bolje prolazi grozno infantilni Deadpoolov humor i otvoreni koncept Osvetnika pa bi Han Solo uistinu mogao biti prepušten mitologiji za koju, eto, danas nema previše vremena i volje.


 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a