Mediji u Hrvatskoj i mediji u Europi

Imamo 4 grane medija: televizija, radio, tisak i portali. U Hrvatskoj ljudi najviše čitaju portale, površno prate novine jer nemaju novaca da bi ih svaki dan kupovali. Na televiziji pretežno gledaju sapunice, serije, sport i dokumentarne filmove. Eventualno, ako je netko zagrižen, prati informativne emisije makar je toga sve manje jer ljudi bježe od političara. Oni u stvari bježe od problema koje svaki dan vide. Naprosto – žele miran san. 20 lokalnih i regionalnih plus 4 nacionalne televizijske kuće ne mogu se baš pohvaliti nekakvim kvalitetnim programom koji pružaju svoji lokalnom, regionalnom i nacionalom gledateljstvu.

Televizija je vrlo skup medij. Ona košta jako puno novaca, a nema tog marketinga koji bi sve pokrio. Televizija ima još jedan problem, a to je što ima vrlo loš program koji nije napravljen tako da bi ga sve dobne skupine mogle konzumirati. Ali, na to utječu i oglašivači koji zakupljuju prostor za emitiranje određenog programa. Na lokalnoj razini utječu lokalni političari i gospodarstvenici koji u tim televizijama vide svoju platformu za reklamu.

Pređimo na radio. U Hrvatskoj je trenutačno 138 radijskih stanica. Program radijskih stanica je vrlo raznolik, od rocka, popa preko housea do narodnjaka. Znam, o ukusima se ne raspravlja, ali isto tako, netko bi trebao gledati tko kome daje dozvole za otvaranje radio postaja i koji su njihovi programi. Na lokalnim razinama radio postaje grcaju u dugovima jer vlasnici u cijeli posao idu s mišlju poput : Pa hajde otvorit ću radio stanicu, puštat dobru glazbu i lokalna politika će me pokrit. A onda lokalna politika pokrije, dođu izbori i svaka opcija ima lijevu i desnu radijsku stanicu. Tako se eterom širi medijska manipulacija, a lokalno stanovništvo zna tko je tko.

Novine. One su medij pred izumiranjem. Već godinama im pada naklada, a nije ni imuna na politiku, kao i ostali te konstantno pokušava biti prijatelj s aktualnom politikom. U svim tim slučajevima su na kraju hranidbenog lanca novinari koji moraju isporučiti objektivnu, nepristranu i nepotkupljivu priču – što je danas vrlo teško. U svemu tome, teško se zapošljavaju mladi novinari. Čak i kad jesu, nerijetko nisu kvalitetno stimulirani od strane poslodavca.

Posljednji su portali. Za njih treba najmanje novaca, ali onda kad ga imaš onda možeš biti i manipulator. Portali niču iz dana u dan. Zapošljavaju se novinari, grafičko osoblje, teme su krv, politika, seks, prevara i tko je koga, kako i kada upucao. Najteže je novinarima koji rade na portalima jer se traže klikovi (upečatljivi clickbait naslovi), čitanost i kako bi se reklo, vidljivost (dijeljenje na društvenim mrežama), a nerijetko je u njima prisutan i govor mržnje. Tako se pokazuje da su osobe koje se bave novinarstvo zakinute za svoja prava.

E sad, ajmo malo u Europu. Tamo je situacija u mnogim stvarima slična, ali materijalno stanje novinara nije toliko upitno kao u Hrvatskoj. S druge strane, politika, iako prisutna, na lokalnoj razini je puno perfidnija tj. ne upada u oči kao kod nas. I u Europi se političari boje svojih medija jer kad te razapnu mediji u Njemačkoj ili Engleskoj, može te stajati funkcije do kraja života.

Volio bih za kraj da mediji u središtu imaju čovjeka, da on bude na prvome mjestu. Da se kroz čovjeka pokažu problemi.

Ovaj tekst pisao sam tako da nisam stavljao sintagmu „osobe s invaliditetom“ zato što medije prate i osobe s invaliditetom. Sve što je gore navedeno, odnosi se i na osobe s invaliditetom tj. utječe na njih.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.

Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a