Žena mačka i ukleti blizanci

Dvostruki ljubavnik (L`amant double), Francuska, 2017. Redatelj Francois Ozon

Čak i u okvirima jedne velike i fascinantne nacionalne kinematografije kakva je francuska, opus Francoisa Ozona predstavlja fenomen. Taj rođeni Parižanin je u dvadesetprvoj godini snimio dva dugometražna filma – obiteljsku satiru o suočavanju s homoseksualnosti Sitcom i bajkoviti triler Ljubavnici kriminalci.


Tako je počela jedna karijera tijekom koje je Ozon gotovo svake godine snimio film od kojih je nemali broj bio izvrstan (8 žena, Bazen, Mlada i lijepa, Trofejna žena, U kući, Frantz), a gotovo svi barem zanimljivi; postao je miljenikom vodećih svjetskih festivala pa je zahvaljujući tome njihovu većinu vidjela i hrvatska publika. U teorijskom, kritičarskom i estetskom smislu Ozon je baštinik filmskog modernizma čije postulate vrckavo spaja s francuskim, ali i američkim žanrovskim filmom. U širem tematskom smislu, ostao je vjeran svojim počecima; baš kao u Sitcomu, Ozon se vječno posvećuje pitanjima identiteta, poglavito onog seksualnog i rodnog, a već su Ljubavnici kriminalci ukazali na njegovo, također trajno češanje o žanrovsku polivalentnost i tradiciju. Dodajmo tome i autorsku suptilnost u prikazu ženskih likova i dobit ćemo zajedničke nazivnike jedne velike filmografije.

Gore potpisanom je, pak, uvijek bila fascinantna lakoća pripovijedanja kojom nas je Ozon – uz minimalnu, ali efektnu upotrebu stilskih sredstava – vodio kroz različitost pa i bremenitost odabranih tema. I eto vraga, u recentnom Dvostrukom ljubavniku, također premijerno prikazanom na prošlogodišnjem Cannesu, upravo se na tom teritoriju najvećim dijelom nasukao. Riječ je o prilično slobodnoj adaptaciji romana Lives of the Twins koji je pod pseudonimom Rosamond Smith napisala američka književnica Joyce Carol Oates čija su djela često filmski prilagođavana. Primjerice, već se našla u sferi zanimanja jednog francuskog filmaša, Laurenta Canteta u Foxfire, ispovjedi djevojačke bande, a Lives of the Twins na platno je 1991. prenio Tim Hunter u prosječnom televizijskom ostvarenju.

Ozon ponekad voli svoje filmove početi šokatno; tako i Dvostruki ljubavnik kreće s eksplicitnom scenom ginekološkog pregleda dvadesetpetogodišnje Chloe (Marine Vacht s kojom je Ozon već surađivao u Mlada i lijepa). Ona je bivši model, zaposlena kao čuvarica u muzeju, prilično nesigurna osoba kojoj ginekologinja zbog fizički nerazjašnjenih bolova u trbuhu preporučuje odlazak psihoterapeutu. I tako Chloe počinje seanse s Paulom (Jeremie Renier, omiljeni glumac braće Dardenne, a nastupao je i u hitovima Vučje bratstvo i Kriminalci na godišnjem) koje ubrzo prerastaju u ljubavnu vezu te se oni odlučuju na zajednički život skupa s Chloeinim mačkom Milom (mačke će tijekom filma poprimiti karakteristike žestokih voajera). Određeno nepovjerenje između dvoje ljudi, uzrokovano otkrićem kako je Paul promijenio prezime, dodatno će se usložniti kada Chloe na svoju ruku nastavi psihoterapiju s Paulovim bratom blizancem Lousiom (i njega, naravno, utjelovljuje Renier) s kojim se upušta u strastvenu tjelesnu vezu. Odnos dvojice braće je bremenit, njih dvojica su potpuno suprotni (kao da se gledamo u ogledalu, kako kaže jedan od njih), beskompromisno natjecateljski s natruhama queera (omiljeni moment, ako već ne i centralna priča velikog dijela Ozonova opusa) i sugeriranog incesta. Elemente trilera Ozon uvodi zajedno s djevojkom Sandrom (Fanny Sage) koja je fizički nalik na Chloe te je, čini se, bila žrtvom spletki blizanaca. Tu još valja istaknuti kako pri samom kraju redatelj poseže za obrascima horora, no žanrovska poigravanja, iako nije postmodernist, nikad nisu bila njegov problem.

Sasvim je jasna Ozonova osnovna namjera koja je preuzeta iz književnog predloška; suficit motiva narativnog udvajanja likova, njihovih dijaloga (Lousiova eksplikacija o trikolornim mačcima i mačjoj genetici blizanaca) pa i kadrova-sekvenci (primjerice, česta upotreba zrcala) u službi su naglašene identitetne psihološke drame glavne junakinje čija je podvojenost penetrirana u temeljni koncept filma. To je razvidno već i u njezinu ljubavnom izboru - s Paulom je ona je jakoj emotivnoj, no frigidnoj vezi, dočim je odnos s Louisom seksualno intenzivniji. U svim tim mogućim varijacijama, Chloe zapravo biva protagonisticom spomenutog geneteskog ekspozea u potrazi za svojom blizankinjom, za svojim Drugim Ja koje upotpunjuje ono Prvo.

To traganje je u Dvostrukom ljubavniku, međutim, bespotrebno i sadržajno u estetski prenapregnuto, a da je istodobno Ozon svoju junakinju stavio u pasivni položaj u odnosu na muške manipulatore i općenitu mizoginiju. U nizu varijacija i obrata, u višku upotrebe stilskih sredstava, kao da je izgubio svoju lakoću pripovijedanja. Film je opterećen i recikliranjem, kako njegovih stalnih motiva tako i onih iz filmske povijesti za kojom je, doduše, Ozon često posezao pa je tako u Bazenu razvidan utjecaj Clouzotovih Demona, a Frantz je derivacija Lubitschove drame Broken Lullaby. U Dvostrukom utjecaju presudan je utjecaj Ukletih blizanaca Davida Cronenberga uz motivacijsku varijaciju segmenata iz Almodovarove Juliete i Villeneueovog Neprijatelja. No, sve bi to bilo zanemarivo da mu je uspjelo ispričati priču bez većih komunikacijskih šumova koji tako prenapučeni na koncu klize u, istinabog zanimljivu, ali ipak – dominantu trivijalnost.      

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a