Uloga Dragoslave Aleksić u svjetskoj revoluciji

Uz prikazivanje filma Kada dođu svinje (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina) redateljice Biljane Toturov na 11. Subversive Film Festivalu


Čovjek koji nije politički opredijeljen
nije moralna osoba
Dragoslava Aleksić

Borba za slobodu i poetska pravda, geslo je jedanaestog Subversiva koji je dobar dio programa posvetio polustoljetnom jubileju šezdesetosmaških zbivanja, a filmofilima se – uz pedesetak naslova u konkurenciji što su ih probrali Dina Pokrajac i Dragan Rubeša – nudila i prilično egzotična te teško nabavljiva retrospektiva kubanskog revolucionarnog filma, pokreta koji se istodobno naslanjao na tamošnju revoluciju iz 1959. i činio je manje sirovom s ključnim imenom Santiaga Alvareza kojemu je i Godard posvetio jedno poglavlje svojih Filmskih priča. Teorijski dio festivala, koji nikad nije krio svoj svjetonazor i aktivizam, zagrebao je sad već tradicionalno o prošlost, sadašnjost i budućnost ljevice baveći se strategijama i vizijama socijalizma na Balkanu, parlamentarnim i izvanparlamentarnim radom ljevice, radničkim i partijskim udruživanjem ili pitanjem političke ljevice na europskoj periferiji uz pokušaj sagledavanja lekcija naučenih iz primjera neizbježne Syrize.

Takve se diskusije, dobro je znano, odvijaju već neko vrijeme; politička ljevica diljem svijeta je u krizi, kako ona institucionalno-stranačka tako i vaninstitucinalno-aktivistička. Ovoprostorno područje nije nikakav izuzetak. Ostaci socijaldemokratskih i socijalističkih partija, uglavnom proizašlih iz reformiranih komunista, osvajaju tek mrvice vlasti. S druge strane, blokade hrvatskih sveučilišta 2009. godine u jednom su trenutku smatrane prijelomnom točkom postsocijalističkog razdoblja nakon koje se počinju širiti i javno afirmirati novi progresivni i lijevi pokreti širom nekadašnje Jugoslavije, kako su u predgovoru zbornika Dobro došli u pustinju socijalizma zabilježili njegovi urednici Srećko Horvat i Igor Štiks. No, bio je to tek kratkotrajni bljesak, baš kao i uspjeh Syrize i Podemosa na europskoj razini. Jer, već koju stranicu kasnije Horvat i Štiks će ukazati na dva snažna negativna osjećaja koja bi mogla zaustaviti nove lijeve i progresivne društvene pokrete. To su strah od (koruptivnog) institucionalnog djelovanja i frustracija zbog vlastite izvaninstitucionalne nemoći. Isisavanje energije pokreta u hijerarhizirane stranke svakako je zadesilo Syrizu, frustracija uslijed nemoći učinila je svoje...I zbog toga je ljevica tu gdje jest; ona jednostavno nije ponudila adekvatne ili ikakve odgovore na brojna današnja pitanja, bavi se sama sobom ili tematikom koju joj nameće suprotna ideološka strana. Možemo to imenovati i krizom identiteta, ali bez obzira kako je nazvala, činjenica je da se ljevica u bilo kojem obliku prestala obraćati ljudima poput Dragoslave Aleksić, protagonistice dokumentarca Kada dođu svinje novosadske redateljice Biljane Tutorov koji je nakon premijere i nagrade na Sarajevo Film Festivalu obišao svijet uključujući i projekcije na uglednim festivalima poput Visions du Reel i HotDocs da bi svoju hrvatsku premijeru imao upravo na Subversivu. Tutorov je inače vrijedna producentica i svestrana autorica, ima diplomu iz arheologije i povijesti umjetnosti s Katoličkog sveučilišta u belgijskom Louvainu, pohađale je kolegije i postdiplomske studije antropološkog i etnografskog filma, kazališne umjetnosti i glume, posvetila se istraživanju muzikalnosti slike i kinematografske dimenzije glazbe te konačno bila i pridruženom VJ članicom Rundekova Cargo Orkestra.

A tko je Dragoslava Aleksić? Znam da nije uputno općim dojmom se baviti na temelju jednog filma, ali priča i svjetonazor te žene čine se upravo prototipnim za priču o (ne)moći i položaju ljevice čemu je Subversive trajno posvećen. U offu Dragoslava je redateljičina tetka. Pred kamerom ona je politički samosvjesna i angažirana žena uz pomoć koje Tutorov nastoji definirati i opisati elementarne čestice makar minimuma političkog angažmana. Tijekom filma Dragoslava Aleksić se ljuti, raspravlja, prati vijesti na pet televizora, karta sa svojim prijateljicama, druži se s unucima, komentira, gleda slike aktualnog srbijanskog predsjednika pitajući se: Dokle ćemo ovo trpjeti? K tome, marno izrezuje i novinske članke stvarajući vlastiti arhiv koji postaje kronika (ne)djela srpske politike još od Titove smrti kad se Dragoslavi jedan monolitni svijet urušio.

Tutorov je za svoj film silno željela odabrati ženu koja nije izravna žrtva ratnih zbivanja (osim kad je NATO bombardirao Srbiju pa je Dragoslava imenovana čuvarom meta), koja živi u provinciji te koja zapravo nema nikakav interes u svom političkom angažmanu osim očuvanja vlastitog moralnog integriteta pa na samom početku filma političku angažiranost stavlja u relaciju s moralom. Cijeli život provela je u Bačkoj Palanci, devedesetih se aktivirala protiv Miloševića i to usred SPS-ova gnijezda, današnjeg srbijanskog vođu prezire i pita se što će joj uopće pet televizora kad je na svakom upravo on.

No, Kada dođu svinje nije nikakav antimiloševićevski ili antivučićevski komad pamfleta. Formalno, film u sjećanje priziva S druge strane Mile Turajlić, još jednu srpsku dokumentarnu uspješnicu. Junakinje oba filma, iako različita porijekla, povezane su otporom prema svakom obliku totalitarizma i nacionalizma. Ali, dok je Srbijanku Turajlić nakon svega što je prošla i konačnog učvršćivanja Vučićeve vlasti pomalo prošao entuzijazam te tronuto rezonira o izgubljenim bitkama i ratovima ostavljajući mlađima borbu za pravednije i bolje društvo, Dragoslava Aleksić, koliko god ljudi ne bi smjeli biti simboli, predstavlja jedan trenutno poraženi, ali nikako pokoreni duh. Štoviše, redateljica i njezina protagonistica odlučile su snimiti film kao reakciju na svojedobni proglas o bijelim listićima dijela građanske opozicije u Srbiji, odnosno poziv da se ne glasuje za nikog. One jednostavno ne dopuštaju da letargija uništi njihovu borbu za slobodom i poetskom pravdom, iako im ništa ne ide na ruku – ni stanje u Srbiji i na Balkanu, ni europsko i svjetsko okruženje u kojem su ljudi letargično ustuknuli pred idejama što ih nameću politika i političke elite. Dragoslava Aleksić to ne želi, čak ni kad se osjeća politički usamljenom i izdanom dok se bjelosvjetska ljevica pokušava ugurati pod skute Tariq Alijeva ekstremnog centra, dok je s pet ekrana, kao u kakvom Big Brotheru, gleda državni predsjednik. Tu negdje svjetska se politika spušta na lokalnu razinu, a Dragoslavina priča se deterministički sreće s Konstantinovićevom Filozofijom palanke, one koja nije u svijetu, nego u duhu, svud moguća. A to se sudaranje, na nesreću ali i ponos junakinje vrsnog dokumentarca Kada dođu svinje događa u jednoj, istinabog manjinskoj, ali ipak – inverziji. Jer promišljati i željeti bolji svijet onako kako ga misli i želi Dragoslava možete i ako ste cijeli život ostali u palanci. Bačkoj Palanci.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a