Velebni tragovi na banalnim stranputicama

Thelma, Norveška/Švedska/Danska/Francuska, 2017. Redatelj Joachim Trier

Iako se teško može približiti slavi svoga plemenitog danskog prezimenjaka, norveški filmaš Joachim Trier ne stoji loše na slikopisnoj autorskoj karti, a nikako nije nepoznat ni hrvatskoj publici zahvaljujući Zagreb Film Festivalu koji ga prati od samih početaka.

Nakon zapaženih kratkih filmova – primjerice, i Repriza i Procter nominirani su za EFA-u – dugometražni debi bio mu je Oslo, 31.kolovoza, studija intime mladog narkomana na jednodnevnom izlasku iz centra za odvikavanje. Iako je koncepcijski odlično posložen u pet različitih perspektiva, Glasnije od bombi ipak zaostaje u odnosu na prvijenac, a povremeno biva survan u bespotrebnu patetičnost. Uglavnom, Trier je autor što se voli poigravati žanrovima i konvencijama uglavnom ih spretno varirajući, ali i iznevjeravajući; i kad mu filmovi upadnu u banalne stranputice, atmosfera je ta koja cijelu stvar ostavlja na površini. Tu negdje valja tražiti i istinu o Thelmi kojeg su norveški kritičari proglasili filmom godine.

I još više, jer prvih sat vremena njegovog trećeg dugometražnog filma uistinu je fascinantno. U samom uvodu naslovnu junakinju upoznajemo kao šestogodišnju djevojčicu (Grethe Eltervag) koja s ocem (Henrik Rafaelsen) odlazi u lov. Kadrovi su tipično nordijski, snježni i zaleđeni, a gledateljska srca dodatno se smrznu kad otac uperi pušku u vlastitu kćer umjesto u lovinu. Puška ipak biva spuštena, obiteljska patologija je naznačena pa vremenski odlazimo u vrijeme Thelmina dolaska na studij biologije (sad je glumi sjajna Eili Harboe). Ona je prilično usamljena, izložena stalnim roditeljskim provjerama; taj je odnos prilično usložnjen, jer su otac i invalidna majka (Ellen Dorrit Petersen) istodobno brižni i zagušujuće protektivni, s njima Thelma naizgled može razgovarati o svemu, sve dok se ne dotakne kršćanskih dogmi do kojih obitelj jako drži. Thelma će ubrzo upoznati kolegicu Anju (Kaya Wilkins), početna naklonost prerasta u nešto više što će kod Thelme samo prouzročiti dodatnu nesigurnost i zbunjenost pa će je u trenucima pojačane uzbuđenosti spopasti napadi slični epileptičnima, a Trier će tjeskobu pojačati posebnim odnosom svoje junakinje s pticama što, naravno, priziva filmske, ali i kršćanske motive. Cijelim tim prvim dijelom dominira autorovo omiljeno poigravanje sa žanrovima; film pleše na rubu između psihološke drame s dominantnim propitivanjem dotad neistražene i sputavane tinejdžerske seksualnosti i horor stilistike gdje prevladavaju prijeteće ptičurine, treperava svjetla i začudno osvijetljena glumačka lica te su kritičari već istaknuli možebitni Trierov oslonac na Alfredsonovu uspješnicu Neka uđe onaj pravi.

Druga polovica Thelme sasvim je druga priča, nažalost najvećim dijelom i u kvalitativnom smislu. Redatelj i njegov, još od kratkih filmova stalni scenaristički suradnik Eskil Vogt (samostalno je režirao iznenađujuće dobar Blind u kojem su naslovne uloge ponijeli upravo Petersenova i Rafaelsen), stvari tu vraćaju u junakinjino djetinjstvo kako bi objasnili pozadinu njezinog sadašnjeg stanja nudeći nam prilično razočaravajući te krajnje konvencionalni prikaz osobne i obiteljske anamneze koja je takve patologije da nas zapravo čudi što Thelma nije izrasla u nekovrsnu  Kingovu/De Palminu Carrie, umjesto u tankoćutnu djevojku što se lomi između religioznog odgoja i otkrića (homo)seksualnosti. Film tu prestaje biti intrigantan i nastavlja ploviti vodama atmosferičnog, visoko estetiziranog i, općenito, sugestivno režiranog. Zapravo, tematska okosnica u svemu tome postaje prepričana uvodna sekvenca dok je idućih sat vremena gotovo pa uklonjeno iz gledateljske percepcije. No, čak ni (n)ova banalna stranputica nije uspjela zamesti velebne autorske tragove što ih je Trier ostavio u prvoj polovici Thelme. 


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a