Pesimizam u svemiru računalnih orgija

Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War), SAD, 2018. Redatelji Anthony i Joe Russo

Nije zapravo nikakvo čudo što su svoje dosad najpompoznije djelo moguli iz Marvelovog studija odlučili povjeriti braći Russo. U komercijalnom smislu Joss Whedon je sa Osvetnicima i Age of Ultron napravio dobar posao. No, iako nije prošlo ni desetljeće od odluke o koheziji superjunaka, ovo su, ipak, neka druga vremena, vremena novih kreacija u kojima nije dovoljno likove i obrasce tek mehanički pospojiti i potrpati u kacu tinejdžerske zabave, nego se još mora biti svjež, humoran i donekle pametan pa i političan. Za ostalo imate CGI. A Anthony i Joe su u Captain America bili upravo takvi.

Recimo odmah, Osvetnici: Rat beskonačnosti nije na razini onoga što su braća Russo ostvarili s Captain America. Riječ je o filmu iz kojeg strše dobre i loše strane između kojih se u dva i pol sata trajanja smjestilo malo toga. Aritmetičkom sredinom mogli bismo ga onda proglasiti solidnim. Kako je film, čak i u ovim okvirima, umjetnička disciplina, dojam je kako dobre strane ipak pretežu.

Prije svega, začudno je to što iako filmom prodefilira rekordan broj superheroja, o Marvelovim junacima ne morate imati nikakvo predznanje. Ono je, doduše, dobrodošlo jer ćete uživati u pokojoj sitnici ili u scenarističkoj dosjetci. No, Rat beskonačnosti pripreman je desetak godina što znači da se ne naslanja na blisku filmsku prošlost. Štoviše, u njega su ugurani likovi iz Crne pantere iako je to ostvarenje tek nedavno izašlo iz kino-distribucije. Većina likova, ipak, pripada Osvetnicima koje zatičemo u dobu kad su se već raspali. A kako je barem pola Univerzuma u opasnosti vrijeme je za svojevrsni reunion i apjdejtanje Čuvara galaksije. Rat beskonačnosti je, eto, i lokacija povijesnog susreta Tonyja Starka/Iron Mana (Robert Downey Jr.) i Doktora Strangea (Benedict Cumberbatch).

Ali, avaj, jer pred cijelim tim objedinjenim formacijskim vodom je spektakularni neprijatelj. Uistinu, Thanos s Titana (glas i donekle stas posuđuje mu Josh Brolin) fascinantan je negativac. Doduše, malo razočaranje je što je replika bulumente istovjetnih slikopisnih antijunaka koji održivi razvoj žele osigurati genocidom.  Njegova fizička moć je gotovo božanska. Iako mu superheroji poručuju kako nikad neće postati Bog tijekom borbi na njega će navaliti po nekoliko njih što znači kako u suzbijanju zla valja izbjegavati pravednost i čojstvo. Kako znamo da je Zlo to opasnije što više iskazuje ljudsku slabost, scenaristi će u prvi plan gurnuti te napregnuti Thanosov odnos prema kćerkama, poglavito prema Gamori (Zoe Saldana).

Tako snažno karakteriziran negativac gotovo da je pojeo sve druge likove, osim, donekle Thora (Chris Hemsworth) vođenog motivom osvete zbog ubojstva brata Lokija (Tom Hiddleston koji je dobrim dijelom obilježio Thora ovdje nestaje nakon pet minuta). Dalji ulazak u sadržaj bilo bi čisto spojliranje. Nećemo puno otkriti kako jednim dijelom Rata beskonačnosti vlada kaos. Posljedica je to istinski pretjeranog kompjutorski generiranog orgijanja te već naznačenog suficita likova. Tu je riječ o logičkoj pogrešci; ako vam je u ponudi 25 superheroja naravno da svi ne mogu biti jednako konzumirani. Tako je Black Widow (Scarlett Johansson) gotovo epizodna, Spider Man (Tom Holland) se dodatno ušeptrljio sa svojim pop-kulturnim referencama, Captain America (Chris Evans) više nije prvi među jednakima, Iron Man je ljubavlju pritrujen, a Hulk (Mark Ruffalo) osuđen na humorno čeprkanje po nekovrsnoj osobnoj impotenciji. Humorni momenti spadaju, inače, u bolji dio filma, poglavito u njegovu prvom dijelu u kojem je većina superjunaka osakaćena vlastitim nedostacima.

Politički nerv braće Russo ovdje je, ipak, ustuknuo pred ontologijom; Thanosova je misija prikupiti kamenje beskonačnosti, simbole Duše, Uma, Vremena, Prostora, Snage i Realnosti, e kako bi vladao Svemirom. Kad imate tako velevažan zadatak pred sobom morate satrati sve i svakog. Thanos to i čini, a braća Russo samu završnicu filma boje pesimizmom koji će ublažiti onaj pravi, drugi kraj filma kojeg gledamo nakon gotovo desetominutne odjavne špice. Uz dozu pacifizma koju nam nameće prvi kraj filma što nam pokušava sugerirati da nijedan rat nije vrijedan žrtava te da se ne isplati. Barem do idućih Osvetnika.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a