"Nemrem doć', ne mogu se ustat"

Naslov sve govori. Imamo primjer Stjepana Petrišića kojem svako jutro treba njega i dizanje iz kreveta i stavljanje u kolica. "Normalno", Stjepanu se dogodilo da se ne može ustati, a medicinske sestre zakonom ne smiju podići više od 15 kila.

Stjepan je de facto ostao bez kućne njege. Inače, živi sam. U Hrvatskoj ima jako puno osoba s invaliditetom koje žive same i za koje ne znamo da su u našoj okolini. Sustavne brige nema. To je u svim drugim zemljama EU donekle riješeno tako da osobe s invaliditetom ne moraju gledati u plafon jer će ih netko ujutro doći podići i napraviti njegu.

Stjepan Petrišić je, protestirajući pred Vladom, naišao i na premijera Plenkovića. Pola sata su razgovarali, a premijer ga je čak počastio ručkom. Vjerojatno ga je grizla savjest. Ljudi oko nas moraju shvatiti jednu stvar. Mi možemo sve, ali nam kod nekih stvari treba pomoć. Što bi se dogodilo da Stjepan Petrišić nije imao mogućnost doći do zgrade Vlade. Što radimo kad imamo osobu s invaliditetom koja živi u nekom malom mjestu i koja se u malom mjestu nema kome obratiti za rješavanje svojih problema. Koliko ima takvih ljudi koji ostanu popišani, zamazani i ne mogu dobiti njegu zato što su negdje daleko od Zagreba i zgrade Vlade. To me cijelo vrijeme mučilo i zato mi je Stjepan Petrišić bio primjer kako smo licemjerni i kako ne rješavamo životne probleme ljudi koji ne mogu doći i koji se ne mogu ustati.

Zamislite si kako bi bilo našem premijeru da se ne može ustati i da ne može doći u Vladu. Da ne može napraviti njegu i da mu ju netko treba napraviti. Isto tako, zamislite si resornu ministricu Nadu Murganić, kako bi ona reagirala da se jedno jutro ne može ustati i napraviti njegu, a mora ići na sjednicu Vlade.

Ovakve stvari mi oko sebe ne vidimo i ti ljudi su nam samo brojevi… pojam u vremenu. Ali moramo se pitati još jednu stvar, što da smo našli bilo koju osobu ili mrtvu ili teško bolesnu. Kako bismo onda reagirali na taj problem? Takvi slučajevi zgražavaju javnost, a vijest bi u programu opstala dva do tri dana i opet bi se zaboravilo na probleme osoba s invaliditetom.

Mislim da o ovome više ne treba pisati, ali mislim da smo po sto i prvi put pokazali ili nismo vidjeli osobe koje trebaju pomoć samo zato što se trebaju ustati i napraviti njegu.

Toliko od mene u ovome blogu. Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a