Saša i njegov križ

Saša je krenuo iz Rijeke da djeci koja trebaju posebne lijekove pokaže svoju dobrotu i da pokaže bezočno trošenje novaca na avione, a ne na njih. Divna je ta gesta, ali se sada moramo zapitati: zašto političari imaju potrebu ne davati novce građana koje oni uplaćuju kroz porez za posebne lijekove za djecu nego odluče kupiti istrošene avione F16 koji će, jednom kada dođu u Hrvatsku, biti stari trideset godina.

Tri milijarde kuna za stare avione. Koliko se tu moglo kupiti posebnih lijekova za spinrazu i sve ostale teške bolesti. I onda je došao jedan čovjek koji je pokazao da ima veliko srce i krenuo je iz Rijeke. Putem okuplja ljude te ih je kroz šest dana animirao da mu pomognu nositi križ i širiti njegovu poruku. Sad se pitajmo koliko je tu moglo političara profitirati? Da su prije Saše shvatili poantu lijekova za teško bolesnu djecu i da su inzistirali da Vlada radije da za lijekove nego za avione. Pitajmo se – tko bi nas napao da nam baš trebaju avioni. Jesmo li sebi priznali da smo neorganiziran narod jer imamo i drugi problem. 100 tisuća ljudi u Slavonskom Brodu je bez vode. Ti isti ljudi svaki dan idu na cisterne i dućane kako bi napunili/kupili vodu. To samo pokazuje da smo licemjerni, neorganizirani i ne znamo što želimo. Političari su pak odlučili, dok imaju bolesnu djecu, da ipak daju novce za staro željezo ili avione F16.

Baš bi me zanimalo bi li ova priča prošla u Njemačkoj, Izraelu – od kojeg mi kupujemo avione – ili negdje drugdje u EU. Na ovaj tekst me potaknuo sam Saša koji je pokazao vrijednosni sud, a to je prvo daj djeci lijek, pa onda možeš kupiti sve ostalo. Znam, bilo je svakakvih komentara, ali ja mislim da je Saša svima nama održao lekciju.

Političarima je pokazao kako ljudi moraju biti prvi, ispred aviona i bilo čega drugog. Zanimljiva je još jedna činjenica. Niti jedan oporbeni čelnik, niti jedna oporbena stranka nije iskoristila ideju da prohoda barem kilometar ili dva sa Sašom i da time pokaže kako nešto ipak razumiju. Ali kako nije ni HDZ tu pametan, a oporba još manje, onda se pokazuje da oni žive u svom svijetu i da ih jednostavno – boli briga.

Boli ih briga za djecu koja trebaju lijekove. Saša je danas bio u Vladi i Vlada je obećala da će krenuti uplaćivati u fond za rijetke i teške bolesti, ali ne vjerujem dok ne čujem, ne vidim i dok ne dobijem onu pravu istinu od samih roditelja čija djeca trebaju lijek.  Srećom nisam u grupaciji ni djece ni odraslih da moram trošiti skupe lijekove i da mi za to trebaju novci. To isto govori o nama. Već sam to pisao u svojim blogovima, da su nam vrijednosni sudovi skroz naglavačke bez da se itko pita kako bi meni bilo da imam bolesno dijete koje neophodno treba lijek, a ja sredstva za to nemam. Istodobno, država, koja ima novaca, kaže da mora raditi procjenu treba li mom djetetu taj lijek.

Vrlo zanimljivo da se država stavlja u poziciju suca koji određuje tko može, tko treba i kome će država platiti lijek. Zašto se ne stavlja u poziciju kad treba nabaviti avione i da sama sebi država kaže: "Gledaj, imam djecu kojoj trebaju skupi lijekovi, gladne koje treba nahraniti, stare ljude koji imaju pravo doživjeti svoju starost u miru i tišini, a ne da žive u bijedi zato što nisu imali sreću."

Toliko od mene za ovaj blog koji je kratak i jasan zato što se više nemam namjeru baviti ovom temom na veliki način zato što ljudi imaju pravo dobiti kratko i jasno i čisto.

Vaš bloger Hrvoje Antonio Belamarić.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a