Moćna matrica infantilnog

Igrač broj 1 (Ready Player One),
SAD, 2018. Redatelj: Steven Spielberg


Matrica je posvuda. Svuda oko nas...To je
svijet koji ti je navučen preko očiju da ti
sakrije istinu
, Morpheus u Matrixu

U poglavlju Mi u budućnosti knjige Novo digitalno doba Erica Schmidta i Jareda Cohena, ta dvojica bivših Googleovih čelnika spominju futurističke zaslone s informacijama u Specijalnom izvještaju Stevena Spielberga gdje Chief John Aderton (Tom Cruise) tehnologijom prepoznavanja pokreta i holografskih prikaza rješava zločine. Schmidt i Cohen konstatiraju kako tu filmsku viziju već živimo što zapravo ne čudi kad je riječ o Spielbergu, slikopisno-tehnološkom vizionaru koji gotovo od samih početaka karijere ustrajava na ritmičnom snimanju jednog ozbiljnog, angažiranog filma nakon kojeg slijedi ostvarenje njegove autorske vizije pametne zabave.

Pa smo samo prije koji mjesec u kinima vidjeli višestrukog oskarovskog nominanta Novine kao liberalni podsjetnik na nužnost medijskih sloboda, a sad nam je stiglo još nešto puno ubojitije i bolje iz Spielbergove radionice upakirano u ruho ultimativnog entertejmenta. Naravno, zasluge za to, uz Spielberga, pripadaju Ernestu Christyju Clineu koji je prava na adaptaciju svog romana, dok se još tinta s prvog otisnutog izdanja nije ni osušila, prodao Warner Brossu. Paralelno s romanom Igrač broj 1 na tržište je plasirana i računalna igrica u kojoj je glavni cilj pronaći Uskršnje jaje (eto nam i nenadane prigodnosti), a zanimljivo kako je pobjedniku igre pripao automobil DeLorean, slavno vozilo iz Povratka u budućnost.

Ne čudi to od Clinea, pasioniranog ljubitelja pop-kulturnoga čije reference ubacuje u svoje adolescentske fantasy romane, koji se u međuvremenu okušao i kao scenarist (internet serija Red Vs. Blue) te autor slam-poezije. Međutim, na filmsku adaptaciju Igrača broj 1 valjalo je nešto duže čekati, sve dok Spielberg nije odlučio ozbiljnije zasukati rukave te pronaći ključ za ekranizaciju nečega što mu je izgledalo kao da snima desetak filmova odjednom. S druge strane, pozitivnu interakciju nadopunio je sam Cline tvrdnjom kako je roman napisao pod utjecajem Spielbergovih Ralja i Otimača izgubljenog kovčega.

Godina je 2045., realno mjesto radnje je Columbus, Ohio, najbrže rastući grad na svijetu. Doba je globalne ekonomske krize, siromaštvo je vidljivo na svakom koraku, dakle na djelu je klasična distopija pri čemu Spielberg nije bog zna kako originalan pogotovo što je svoj pesimizam glede distopijske budućnosti već višekratno iskazivao, primjerice, u Specijalnom izvještaju ili u Umjetnoj inteligenciji. 

Wade Watts (Tye Sheridan iz Drva života i X-Men: Apokalipsa) stanovnik je Columbusa, a dane provodi, bježeći od svakodnevne turobnosti, bijegom u virtualnu stvarnost, a ta je simulacijska igra OASIS u kojoj je cilj, loveći tri ključa, osvojiti posebno Uskršnje jaje. Stvari se dodatno zakompliciraju kad vlasnik OASIS-a, kompjutorski mogul Halliday (Mark Rylance koji je sa Spielbergom već surađivao u Mostu špijuna) na samrti objavi kako će onaj tko nađe Uskršnje jaje naslijediti i njegovo bogatstvo pa se u utrku uključuje i zloduha korporacija na čijem je čelu beskrupolozni Sorrento (Ben Mendhelson) kojeg unutar OASIS-a zastupaju brojni avatari kojima će se Wade suprotstaviti u suradnji sa svojim, rekli bismo klasičnim melting pot timom marginalaca koji u svijetu virtuale skrivaju svoje prave identitete što Spielberg ne propušta izložiti kritici (inače, kod Spielberga je zanimljivo što, iako površinski djeluje kao fan tehnologije, zapravo svoj distopijski pesimizam upotpunjuje s onim tehnološkim).

Shodno tome, do borbe za boljim svijetom pa onda i nekovrsne revolucije najprije je doći u virtualnom svijetu što će se prema kraju filma preliti i na onaj stvarni pri čemu će Spielberg, dinamičan, maštovit i razigran, krajnje nenametljivo, a opet suvereno ploviti do samog kraja između dva svijeta. Naravno, ponekad je sve te detalje zapleta, poglavito u virtualnom svijetu, teško pratiti, pogotovo ako vas je industrija video i računalnih igara mimoišla, kakav je slučaj s potpisnikom ovog teksta. Pa vrijedi zabilježiti i to kako se skupina premijernih gledatelja Igrača broj 1 ludo zabavljala upravo pri korištenju izraza koji su gore potpisanom nerazumljivi.

No, zato su tu brojne pop-kulturalne reference koje, naravno, na filmu djeluju još moćnije nego u knjizi, a gdje je najefektnije uprizorena ona iz Kubrickova Isijavanja, mada će na svoje doći i poštovatelji Freddyja Krugera, Chuckyja, Kinga Konga, RoboCopa, Povratka u budućnost (i ovdje se pojavljuje DeLorean), Jurskog parka, Duran Duran...Sasvim dovoljno da se Spielberg opusti i, iako već u finim autorskim godinama, da najbolje od sebe te realizira jedan od svojih najkvalitetnijih doprinosa industriji pametne zabave, pa i neku vrstu infantilnog Matrixa za početnike.

Jer i ovdje je matrica virtualnog svijeta posvuda, navučena preko očiju da ti sakrije istinu. Samo što nas je kod Wachowskih svijet virtualnog vodio prema dekartovkoj metafizici vječne sumnje, a kod Spielberga prema, prilično realnoj, budućnosnoj revoluciji.