Genealogija jednog te istog

Smrt Staljina (The Death of Stalin), Velika Britanija, 2017.
Redatelj Armando Iannucci

Utaman u vrijeme Putinovog uvjerljivog predsjedničkog reizbora i novog zahlađenja odnosa između Zapada i Rusije zbog slučaja Sergeja Skripala, u naša je kina pristigla politička satira Smrt Staljina. Film Armanda Iannuccija prije dva je mjeseca dobio odbijenicu putinovske ideološke komisije sastavljene od predstavnika vlasti, povjesničara i tamošnjeg audiovizualnog sektora pa mu je - uz gromko aplaudiranje domovinske javnosti gdje je nažalost i opet prednjačio veliki redatelj Nikita Mihalkov – zabranjeno prikazivanje u ruskim kinima. A bogme, kad pogledate Smrt Staljina, a s obzirom na sve što se u ili oko Vladimira Vladimiroviča i njegova načina vladanja događa ne samo u posljednje vrijeme, ta se stvar sa zabranom čini sasvim logičnom. Štoviše, ako ćemo radikalno ironično, mogli bismo zaključiti da je Iannucci i snimio film kako bi ga u Rusiji zabranili.

Riječ je o jednom od najvažnijih suvremenih filmskih i televizijskih političkih satiričara koji je na sebe skrenuo pozornost izvrsnim U banani gdje se nimalo nježno poigrao s britanskom odlukom o podupiranju američke intervencije na Bliskom Istoku prikazujući je kao suludi koloplet nesposobnosti i zaplotnjaštva u čijem su ključu mnogi prepoznali lik i djelo pokojeg Blairovog savjetnika. Pravi posao Iannucci je napravio sa serijom Potpredsjednica u kojoj je sjajna Julia Louis-Dreyfus utjelovila drugu ženu Amerike i to kao dokonu predstavnicu političkog establišmenta kojeg, očito je, Iannucci prezire. A kad je nesklon suvremenim demokratskim elitama možete pretpostaviti kakav je prema onim totalitarnim...

Tom vrstom prijezira počinje i Smrt Staljina; scene koncerta klasične glazbe u kojoj uživa socijalistička društvena krema izmjenjuju se s onima u kojima sovjetska vrhuška godine 1953. uživa u hedonizmu, političkim spletkama i odstrelima pazeći da bilo tko od njih u jednom trenu ne kaže nešto pogrešno i ne nađe se na meti NKVD-a. Kad Staljin (Adrian McLoughlin) naruči snimku koncerta, a šef državnog radija shvati kako snimke nema, stvar će spasiti narodne mase koje će i pri kraju filma dobiti važniju ulogu što će skončati sudbonosnim krvoprolićem, što znači da Iannucci, uz prijezir prema elitama, osjeća i gotovo teorijski čistu marksističku ljubav prema proletarijatu. No, tko pita narod?; on je svugdje, a pogotovo u totalitarizmu nebitan...Stvari će, iznervirana primoravanjem na opetovanu izvedbu koncerta, pokrenuti pjevačica Marija Judina (ex-Bond djevojka Olga Kurylenko) koja će Josifu Visarionoviču, poslati pisamce što će prouzročiti diktatorov srčani udar. Sve nakon toga opaka je borba za prevlast nad državom i partijom staljinističkih oligarha od kojih većina plahuta između dva tabora - Berijinog (Simon Russell Beale) i Hruščovljevog (Steve Buscemi), konačnu prevagu donijet će psihopatski maršal Žukov (Jason Isaacs), a ulogu kakve-takve moralne vertikale preuzet će Staljinova kći Svetlana (Andrea Riseborough). I u Smrti Staljina Iannuci iskazuje bliskost s dejlimejlovskom pitkošću jednog Petera Morgana, dijalozi su mu brzi i sočni, humor se proteže prema montipajtovskom, narativnu lepršavost osigurava istoimeni i u nas objavljeni stripovski predložak Fabiena Nurryja i Thierryja Robina; jedino što je u ovom slučaju stvari, pogotovo u odnosu na U banani, većinu filma obojio crnim tonovima. Ali, tako je valjda to s totalitarizmima u odnosu na demokratske sustave – i kad su najsmiješniji zapravo su strašni, a kad su strašni čine se još gorim - pa će i Smrt Staljina bez problema prelaziti iz karikaturalnog u dramaturški prijeteće i obrnuto. Problemi međutim nastaju kad se navedeni prijelazi s općeg spuste na pojedinačno jer tu karikaturalno postaje predominantno.

Sasvim je jasno što je u svemu naljutilo suvremene ruske vlastodršce. Nije to nikakvo vrijeđanje cijelog ruskog naroda niti čak i Staljinovih žrtava kako je glasilo službeno obrazloženje zabrane. U Iannuccijevu filmu putinovsko društvance vidi nešto puno opasnije; mišlju ruskog filozofa Mihaila Riklina, putinovska Rusija u mnogo čemu je nalik onoj komunističkoj, samo što su ideološki narativi grubo zamijenjeni, a upravo je Staljin, prema Riklinu, figura koja u nacionalnoj genealogiji neraskidivo povezuje komunizam s pravoslavljem. Ostalo je isto; Putinovi oligarsi podsjećaju na one komunističke što će se, baš kao i u filmu, koliko sutra poubijati oko nasljedstva, viši sloj opet je stvorio kastu kulturnih elitista, radnička klasa i dalje je jeftina i izložena manipulaciji, a čak su i one dobre stvari preslikane te je u putinovskoj Rusiji nakon postkomunističkog razdoblja, opet niknuo srednji sloj. Gotovo da je Iannucci mogao u onaj zlokobni zadnji kadar pored Brežnjeva, ubaciti i godinu dana ranije rođenog Vladimira Vladimiroviča u kolijevci.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a