Precizno i elegantno, no pomalo dosadno Andersonovo ruho

Fantomska nit (Phantom Thread), SAD, 2017. Redatelj Paul Thomas Anderson

Paul Thomas Anderson
uvijek je više polagao na čvrstu filmofiliju negoli na aktualne trendove. Iako su ga svojedobno gurali u popularnu ladicu redateljskog čuda od djeteta i prvi val autorske videogeneracije. Kako i ne bi kad je s osamnaest godina snimio polusatnu Priču o Dirku Diggleru, fejkani dox o biseksualnoj porno zvijezdi koji će 1997. pretvoriti u dugometražni Kralj pornića, altmanesknu ironiju o usponu i padu pornoindustrije sedamdesetih i osamdesetih godina. Netom prije Kralja pornića snimio je i Tešku osmicu, krimi-dramu iz kockarskog miljea koja je od američke tradicije baštinila jedino karverovštinu. Puno više Anderson se tu oslanjao na francuski poetski realizam i Melvilleove filmove. Mozaična struktura zadržana je i u Magnoliji, njegovom dosad najboljem filmu, zasluženom pobjedniku Berlinalea. Prikaz posljedica disfunkcionalne obitelji kao inverzije američkog sna, Anderson je upotpunio nešto radikalnijom vizualnošću od dotadašnje poentiranom u kultnoj sceni pljuska žaba, istodobnoj referenci na Knjigu izlaska i ostavštinu Charlesa Forta. Taj prvi dio karijere, u kojem snima gotovo redovito, Anderson je zaključio s humornom melodramom Pijani od ljubavi, lakšekategornikom svog dotadašnjeg opusa u kojem je Adam Sandler dobio sjajnu priliku iskazati svoje glumačko umijeće. Negdje oko Pijanih od ljubavi Anderson se uspeo i na motovunsko brdo; bilo je zabavno promatrati tog mladića, majstora velebnih i kompliciranih priča koji u pravilu orkestrira velikim glumačkim amsablom te odanog baštini europskog filma, a američke kulturološko-književne tradicije, kako u bermudama i s biskom u ruci, opušteno tumara krasnom zemljom, Istrom milom.

Pet godina Anderson je pripremao Bit će krvi; scenarij o dvije sukobljene obitelji nije funkcionirao, a onda je u jednoj londonskoj knjižari kupio Sinclairovu Naftu! Zainteresirala ga je već naslovna ilustracija kalifornijskog naftnog polja, prvih 150 stranica romana ga je nadahnulo pa ih je namah pretočio u scenarij koji je potom brusio posjećujući muzeje posvećene naftnim pionirima u Bakersfieldu. Rezultat je Bit će krvi, minuciozna i vehemetna drametina koja je, međutim, izazvala dvojake reakcije. S obzirom na težinu filma zarada od četrdeset milijuna dolara može se smatrati sasvim solidnom. Gledatelje je prije svega mamila fascinantna glumačka izvedba Daniela Day-Lewisa, nije bio zanemariv broj onih koji su Bit će krvi proglašavali filmom iznad svih umjetničkih djela pa i jednim od najoriginalnijih američkih filmova ikad snimljenih (Richard Schickel u Timeu). No, unatoč oskarovskoj nominaciji, jednako brojni bili su i njegovi oponenti koji su film smatrali nekoherentnim, površno-zbunjujućim te sadistički-oportunim. Da li zbog takvih oprečnih reakcija ili uslijed ponovnog iščeznuća scenarisitičke muze na novo Andersonovo djelo valjalo je pričekati puno desetljeće. E sad, treba odmah reći kako se u pojedinim elementima isplatilo toliko čekati. U cjelini – ne.

Svojedobno je velikan hrvatske estrade Mate Mišo Kovač na pitanje o dosezima prpošnih suvremenih modnih dizajnera uzvratio protupitanjem: Tko su to? Kada mu je voditelj objasnio, Mišo je tek tronuto zaključio kako su se u njegovo vrijeme oni zvali šnajderi. Jedan takav šnajder glavni je lik Fantomske niti. Reynolds Woodcock (Day-Lewis kojemu je ovo navodno oproštajna uloga i to opako na rubu preglumljavanja) londonski je krojač pedesetih godina, vrhunski u svom poslu pa se za njegove kreacije otimaju elitne gospođe i strani kraljevski dvori. I sam je vrlo naočit i elegantan, žene ga vole, ali on sam je zakleti neženja, ljubavne veze ga ometaju u poslu pa je jedina žena (i osoba) kojoj pridaje pozornost starija sestra i dušebrižnica Cyril (Lesley Manville, iako solidna nije zaslužila oskarovsku nominaciju). Iza fasade uglađenosti – kakav je nerijetko slučaj s velikim umjetnicima i umovima, a Reynolds to svakako jest – krije se, dakle, mizantropija, gotovo autistična sklonost ritualima (on voli šparoge s uljem i soli, nikako s maslacem), emocionalna insuficijentnost, nedostatak empatije, razarajuća introvertiranost. Možda je on samo zahtjevan čovjek, reći će u svojoj ispovjedi Alma (sjajna Vicky Krieps, koja je oskarovske nominacije potpuno nezasluženo lišena), priprosta djevojka i konobarica u kojoj će Reynold, koliko god se opirao, pronaći svoju muzu te, naposlijetku, ljubav. Nikad se sama sebi nisam sviđala. Družeći se s njim postala sam savršena, svoje ljubavne motive obrazlaže Alma koja će, uz zavidnu mješavinu ljupkosti i manipulacije, zauvijek ući u Reynoldosov život. To njezino obraćanje kameri događa se, pak, nakon burnih emotivnih peripetija koje su u Andersonovoj scenarističko-redateljskoj izvedbi vrlo često i opetovane. P.T. nas je već naučio na strpljivo i ugođajno građenje priče. Njegov prosede je minuciozan, popunjen elegičnom glazbom Jonnyja Greenwooda i uistinu sjajnom i raskošnom oskarovskom kostimografijom Marka Bridgesa. Kako je kod Andersona uvijek uputno tražiti filmofilske proplamsaje, Fantomska nit po narativnoj i izvedbenoj strukturi priziva neka od Kubrickovih djela (primjerice, Barry Lyndon), a na širem tematskom planu Mankiewiczev klasik Sve o Evi budući da odnos Alme i Reynoldsa, lišen seksualnog, zaziva onaj Eve Harrington i Margo Channing čime je Anderson, eto, konačno dotaknuo i američkog filmskog klasicizma. Gledatelj nedvojbeno uživa u općoj atmosferi filma i u gotovo akademskim dijalozima.

Anderson, međutim, u Fantomskoj niti ima sličan problem kao i njegov junak, a to je distanciranost. Naravno, ona je u Andersona samosvjesna, baš kao što je i njegov lik takav. No, previše je vremena potrošeno do same melodramatične završnice koja publiku zove na emociju. U odnosu na Bit će krvi na samom kraju zamjetno je, ipak, suzbijanje (pre)ambicioznog i preuzetnog; umjesto Pijem tvoj milkshake, kao citatne parafraze novomeksičkog senatora Alberta Falla u povodu kongresne istrage zbog muljanja s naftnim poljima te finalnog i izdisajnog Gotov sam!, Anderson će bračnom paru Woodcock podariti otvoren kraj. Što će biti s njima i s njihovom ljubavi, što će biti s Reynoldsovom karijerom u trenutku kad su njegove kreacije postale anšik, a na pozornicu stižu modni dizajneri umjesto šnajdera...? Ne znamo koliko je P.T. Anderson gađao i otvorenost vlastite karijere u kojoj snima sve rijeđe. Ali znamo da je u Fantomskoj niti  skrojio precizno i elegantno, no pomalo dosadnjikavo filmsko ruho.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a