Oprosti mi, pape!

Comic Sans, Hrvatska, 2018.
Redatelj Nevio Marasović


Prije svega konceptualno zanimljiv doprinos svom opusu pridodao je Nevio Marasović četvrtim dugometražnim filmom Comic Sans. Jednim dijelom očešao se o žanrovski dio vlastite kinematografije, no ostao je puno dublje povezan s njezinim metatekstualnim dijelom.

Marasovićev prvijenac The Show Must Go On bio je puritanski žanrovski komad futurističkog lica, a tranzicijskog naličja utaman da se pomisli kako smo konačno dobili punokrvnog žanrovskog autora. No, uskoro je stigao demantij u obliku Vis-A-Visa, metatektualne improvizacije koja je stala uz bok takovrsnim prvacima te kategorije, Čučićevu Pismu ćaći i dvama filmovima pokojnog Tomislava Radića Što je Iva snimila... i Kotlovini. Treći Marasovićev film Goran donio je povratak žanrovskom kao mješavina psihološke drame i trilera s gotovo šekspirijanskim raspletom. Comic Sans pak ima pretenzije biti humorna drama, ali ga suočenje s Vis-a-Visem čini metatekstualnim i konceptualnim.

Za početak i ovdje će se glavni lik otisnuti put Visa. Alan Despot (Janko Popović Volarić) je uspješni zagrebački grafički dizajner koji se upravo bolno razišao s djevojkom Marinom (Nataša Janjić) što će, poduprto partijanjem, drogom i alkoholom, skončati njegovim nervnim slomom.

Na Vis ga, zbog smrti stare tete, poziva otac Bruno (Zlatko Burić koji je, odmah treba reći, itekako glumački nadmoćan ostatku postava), slikar i boem koji je sina i suprugu (Alma Prica) davno napustio. Ljubavni zagrebački problemi, kao i portret suvremenog gradskog ispraznog hedonizma, na otoku bivaju zamijenjeni procesuiranjem tegobnog odnosa oca i sina. A taj je odnos znano civilizacijski i kulturalno sveprisutan od samih religijskih izvora (Otac i Sin) preko psihologizacijskih analiza do cjelokupne umjetnosti, poglavito književnosti, ali i filma. Taj odnos je dovodio do tragedija, uništavao obitelji, rušio države, postavljao kanone... U patrijarhalnim vizurama on se svodi na neminovni sukob podebljan međugeneracijskom netrpeljivosti; u razrađenijim psihoanalitičkim varijantama – a jedna od njih je na djelu i u Comic Sansu – sinovi se često bore s grijesima očeva trudeći ih se ne ponoviti ili u pesimističkoj varijanti, jedni drugima postaju nalik. I koliko god se trudio svoj film ogrnuti u feelgood ruho, Marasović je na tom planu ipak pesimist.

Ponekad nazvanim aristotelovskim kompleksom (što, međutim, uključuje i prikrivene gay elemente) taj se autor bavio i u pozadini prethodnog Gorana; razriješenje tog odnosa bilo je u tom film tek djelić tragedije, dočim su u Comic Sansu stvari ipak dovedene do klimaksa što se odigrava na otoku Jabuci kamo filmska kamera u hrvatskom dugom metru još nije kročila. Heh, ako film ostvari međunarodni uspjeh – a već je nagradom na beogradskom FEST-u gdje je imao svjetsku premijeru pokazao da to može – eto našoj turističkoj branši možda prigode da na vulkanskom čunju usred Jadrana organizira self help seanse tijekom kojih će se razriješevati i najzamršeniji odnosi.

Osjećajući da mu razvoj i rasplet ključnog odnosa u filmu plešu na rubu stereotipnog, Marasović je u priču Comic Sansa utrpao svega, od mediteransko-malomišćanskih veduta preko strankinja što žude za seksualnom zabavom do razbarušenog soundtracka gdje bi, međutim, umjesto naglašenog hita Miše Kovača Drugi joj raspliće kosu, a obzirom na osnovni narativ, bolje pristajala Oliverova Oprosti mi, pape! Jedna je sporedna nit ipak savršeno pogođena, a to je lezbijski odnos pokojne tete i sumještanke, desetljećima skriven od malomišćanskih zlokobnih pogleda koji u filmu funkcionira kao kontrapunkt svim drugim zatrovanim međuljudskim odnosima. Bit će da je važnije na vrijeme priznati tko si i što si, nego tek oporučno.

Vratimo se konceptualnom i odnosu Vis-A-Vis i Comic Sansa. Prisjećamo se kako se u Vis-A-Visu glavni protagonist otputio na Vis kako bi pokušao pronaći inspiraciju za filmski projekt imena Comic Sans. Metatekstualnost je, dakle, zorna. Jedino što se u želji zadržavanja u zabranu žanrovskog, odustalo od improvizacije pa onda i određene svježine i originalnosti iako su Popović Volarić i Rakan Rushaidat i na Comic Sansu potpisani kao scenaristički suradnici. Koncept, dakle, valja pohvaliti, mada je jasno tko čini jači dio tog koncepta. Što ne treba umanjiti Marasovićevu želju da se i Goran pretvori u koncept s obzirom na najavu prekvela gdje će svakako biti zanimljivo vidjeti tretman našega rata iz pera norveškog scenarista Gjermunda Gisvolda.

Zaključno, Comic Sans, promatran konceptualno ili kao zaseban film, nije vrijedan prijezira poput onog što ga moderni grafičko-dizajnerski hipsteraj gaji prema Connareovu fontu. Ali da je mogao biti svježiji – mogao je.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a