Nije lako Bubamari

Lady Bird, Sjedinjene Američke Države, 2017.
Redateljica Greta Gerwig


Greta Gerwig filmski je niknula u podžanru mumblecorea, struje američkog indieja sa žarištem od sredine prošlog desetljeća što su je karakterizirale naturalistička gluma i često improvizirani dijalozi, iznimno mali budžeti te fokusiranost na međuljudske odnose dvadeset- i tridesetogodišnjaka. Iako je pokret iznjedrio nekoliko značajnih filmova – primjerice, Funny Ha Ha Andrewa Bujalskog kojeg se smatra i kumom mumblecorea – iz današnje perspektive povijesti filma i nije pretjerano doprinio. Odnosno, važan je u smislu historijskog kontinuiteta idejnog i tehničkog sagledavanja filma kao imitacije života, što se proteže još od talijanskog neorealizma preko nacionalnih filmskih poetika raznih -izama kroz desetljeća do notorne Dogme pri čemu bismo mogli reći kako je zajednički nazivnik pridodan slice of life poetikom britanskog filma osamdesetih i devedesetih. Gerwig je kao glumica ponajprije nastupala u filmovima Noaha Baumbacha (za Frances Ha priskrbila je i nominaciju za Zlatni globus), no još prije manju joj je ulogu u filmu LOL dao jedan od najvažnijih mumblecoreaša Joe Swanberg s kojim je 2008. redateljski, scenaristički i glumački sukreirala Nights and Weekends, romantičnu dramu što se naslanja na dobro znanu frazu daleko od očiju, daleko od srca.

Sve u svemu, Gerwig je u glumačkoj karijeri nanizala respektabilnih četrdesetak uloga pa je, eto, došao trenutak i za prvi samostalni autorski projekt. Lady Bird se neočekivano prometnuo u kino uspješnicu te je još neočekivanije gurnut u oskarovsku utrku. Takve komade off-Hollywooda, američki filmski akademici, doduše, vole progurati među uže nominirane kao neku vrstu onoga što se u srednje i dugoprugaškoj atletici naziva zecom; oni jednostavno iz demokratskih uzusa i navodne akademske širokogrudnosti moraju biti tu, iako do nagrada uglavnom neće doći, kao, primjerice, svojedobno Juno, mada je Lady Bird planove donekle poremetio Ja, Tonya sa svojim bespoštednim socijalnim kontekstom.

Film je smješten u Gerwigičin rodni Sacramento što ga je početkom 19. stoljeća  španjolski istraživač Gabriel Moraga, otkrivajući tamošnju rijeku i dolinu euharistijski krstio prema Presvetom sakramentu tijela i krvi, a službena kalifornijska prijestolnica i danas je dominantno katolička iako se u njoj manje od četrdeset posto ljudi smatra religioznima. Pa i glavna junakinja filma, sedamnaestogodišnja Lady Bird McPherson (u odnosu na prethodni Brooklyn neprepoznatljiva Saoirse Ronan) pohađa katoličku školu. Ona je u nježnim godinama kad se obično rade čudne stvari, kad vam ono pravo ime nekako više ne odgovara pa si baš kao i Lady Bird možda nadjenete nadimak, kad zabava netremice prelazi u tugu i opiše puni krug, kad vam tijelo postane neprijatelj duše te, kako je davnih dana primjetio Spinoza, nerijetko zalazite na područje afektivnog, gdje strast u jednom trenutku podrazumijeva djelovanje, a u drugom trpnju. U praksi i na filmu do izgleda ovako: Lady Bird se zaljubljuje u sudruga iz kazališne radionice Dannyja (Lucas Hedges) da bi spoznala kako je on gay, u donekle prestrogoj školi stalno se buni, mijenja najbolju prijateljicu, opet zaljubljuje u poetičnog glazbenika Kylea (Timothee Chamalet), doživljava tjelesno iskustvo, zabavlja se i tuguje te ustrajno želi napustiti rodni grad i otisnuti se u New York gdje bi njezina želja za slobodom zaplovila bezgraničnom pučinom.

Navedene događaje Greta Gerwig ne koristi kao dramaturške interpunkcije obrata već nam ih predočava pravocrtno dopuštajući nam, uz pomoć odlične Ronan, imaginaciju stanja svoje junakinje. U Lady Bird nema ničega posebno ružnog, ni naročito lijepog, sve je to pretočeno u sasvim običan, normalan život jedne zbunjene tinejdžerice. Tamo gdje bi drugi autori izvoljeli podastrijeti drametinu, Gerwig i njezina Lady Bird tek idu dalje. Shodno tome, i redateljski stil bismo mogli ocijeniti običnim ili, bolje, dinamično nenametljivim. Vidljivi su tu ostaci ostataka mumblecore utjecaja – u filmu se dosta priča, ali se puno polaže i na poetičnije trenutke bez natruha improvizacije te uz, ipak, dominantni naturalizam. Jedino što iskače iz tog pravocrtnog kolosijeka je odnos Lady Bird i njezine majke Marion (Laurie Matcalf, najpoznatija iz televizijskih serija kao sestra naslovne junakinje u Roseanne i Sheldonova majka u Teoriji velikog praska) čija se razvojna složenost nadvija nad jednosmjernom linijom filma bitno ga obogaćujući i dodatno humanizirajući.

Ponovimo, unatoč svoj valjanosti, Lady Bird u ovogodišnjoj oskarovskoj utrci ima slabašne šanse. Pripada mu, ipak, čast da ga u tom društvu proglasimo najnormalnijim filmom. Jer, kad jednog dana povijesne vode razobliče i odnesu bajkovitu ljubav čistačice i čudovišta, i kad (anti)junaci iz Ebbinga završe svoj osvetnički pohod, i kad možda neki još veći glumac još briljantnije utjelovi još većeg državnika...pa kad nam na ruku sleti kakva ovčica božja što donosi sreću, nekako sam uvjeren da ćemo se Lady Bird McPherson itekako sjetiti.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a