Samoubojstvo multikulturalnog

Iz ništavila (Aus dem Nichts), Njemačka, 2017. Redatelj: Fatih Akin

Eno je prošlo sedam godina od kad je njemačka kancelarka zavapila kako je projekt multikulturalnog života  - kakav je dotad poznavala Njemačka, ali i najveći dio zapadne Europe – mrtav. U tih sedam godina Europa i Njemačka suočile su se s novim izbjegličkim valom i jačanjem ksenofobije. O smrti multikulturalnosti gospođa Merkel nije se više u tih sedam godina izjašnjavala; možda se, u svojevrsnom posipanju pepelom, zato stavila na branik nužne pomoći izbjeglicama za što je opet platila cijenu pa se sada trudi sastaviti kakvu takvu koaliciju s kojom bi nastavila vladati Njemačkom. Europski filmaši su, pak, kao svojevrsni pronositelji društvene empatije i tolerancije, prilično snažno stali u obranu multikulturalnih vrednota, vjerojatno i samoj njemačkoj premijerki zamjerivši što je, makar neizravno, duha pustila iz boce otvarajući prostor onima koji će njezinu smrt multikulturalnog života pretvoriti u čvrsto zagovaranje protuimigrantske politike kao svoje jedine agende.

Stvari se, ipak, mijenjaju pa je već davnašanja teza Angele Merkel u proteklom razdoblju dobila svoje osebujne saveznike u svijetu filma koji su sve samo ne bliski bujajućoj ksenofobiji. I dok je Ruben Oestlund u Kvadratu u svom opservatorskom cinizmu multikulturalnost označio mrtvom jer se njezina načela ruše u fizičkom susretu centrogradske većine s manjinom gradske periferije – odnosno, multikulturalnost je postojala kao suživot, a nikako ne kao istinski i punokrvni život – vjetar u leđa kancelarkinu sudu na pomalo nesvjesnoj razini nenadano je stigla i od autora od kojeg se to nikako nije očekivalo. Jer, ako je itko u svom – s obzirom na godine – prilično bogatom opusu zagovarao međukulturalni dijalog i prožetost, to je svakako Fatih Akin, čovjek turskog porijekla rođen u Njemačkoj kao dijete srednjoškolske profesorice i tvorničkog radnika, imigranata koji su u novu domovinu stigli sedamdesetih godina ubrzo osjetivši i ono najbolje i ono najgore od nje – sva čudesa naprednjačkog i tržišnog društva isprepletali su se s predrasudama i zatomljenim rasizmom. Tako postavljeni društveni odnosi omogućili su Akinu zavidno obrazovanje, ali i permanentno iskustvo auslandera pa se očekivano u cijeloj svojoj biografiji gotovo opsesivno bavio temama nacionalnog i kulturnog identiteta. Bez obzira je li svoje filmove postavljao u Njemačku (a takvih je većina) ili fizički odlazio na Istok (sjajan dokumentarac Prolazeći most – zvuci Istanbula), Akin je zagovarao povezanost ili prožimanje tih identiteta koji su zapravo i njegovi vlastiti, no pritom je znao žestoko opandrčiti i po više-manje (ne)prikrivenom njemačkom rasizmu i po svojevrsnoj  vjerskoj i društvenoj zatucanosti i zatvorenosti imigrantske zajednice. Njegovi filmovi uglavnom su obiteljske drame u čijem su središtu na ustupke nespremni emotivni pojedinci koje ekstremne društvene situacije vode ili prema melodrami ili prema tragediji. I koliko god je posezao za tranširanjem socioloških, socijalnih ili političkih patologija, Akin je toplo vjerovao kako sve to u službi održavanja multikulturalnih načela itekako ima smisla. Sve do Iz ništavila, iznenađujućeg dobitnika Zlatnog globusa za najbolji strani film i laureata Vukovar Film Festivala.

Akin je u svojim filmovima puno bliži novom njemačkom filmu nego suvremenim dostignućima njemačke kinematografije, primjerice berlinskoj školi. On je ponajviše Fassbinderov baštinik – kako u realitetu prikaza društvenog i socijalnog te uglavnog marginalnog – tako i u heroiziranju čvrstih žena različitih dobi koje ostaju podjednako senzibilne i snažne u svojoj borbi. Takva je i Katja Sekerci (zaslužena dobitnica kanske nagrade Diane Kruger koja, nakon holivudskih uspjeha, sve više fascinira u europskim projektima), Njemica germanskih crta lica, udana za bivšeg dilera, Kurda Nurija (Numan Acar) s kojim živi u skladnom braku i ima šestogodišnjeg sinčića, a iz uloge brižne majke i supruge izlazi povremenim druženjem s najboljom prijateljicom. Obiteljska sreća sasvim je opipljiva, iako se može naslutiti kako ni Katjina ni Nurijeva obitelj nisu osobito zadovoljni bračnim odabirom svoje djece (Akinove tipične konvencije o kulturalnim predrasudama). U terorističkom napadu na njegov ured Nuri i sin bivaju ubijeni; Katja je, naravno, u šoku i slomljena.  Kad krene policijska istraga, Akin inzistira i na moralnom slomu njemačkog društva u kojem uslijed potpune paranoje i straha nitko nikome ne vjeruje. Prvi su sumnjivci, naravno, muslimanski radikali, no, iako je sam Nuri bio agnostik, ta je mogućnost brzo otklonjena; i dok je Katja uvjerena kako iza napada stoje neonacisti, policiji bi bilo draže da se pokojnik vratio dilanju droge pa da ga je zbog konkurencije smaknula istočnoeuropska mafija.

Nakon što Katja prepozna napadačicu počinje središnji dio filma u kojem Akin dublje ulazi u profiliranje Katjina lika istodobno nam nudeći fino režiranu, no u načelu stereotipnu sudsku dramu iz koje će Katja i njezin odvjetnik Danilo (Denis Moschitto) izaći kao gubitnici. Optuženi par neonacista nije, doduše, uspio uvjeriti sud kako nisu počinitelji, ali nije bilo dovoljno dokaza koji bi dokazali da jesu. Moralka se ovdje pretvara u svoju inverziju; takve presude su moguće, ne samo zbog toga što su moralni zakoni isključeni, nego zato što bi – a to vjeruje ponajviše Danilo – ljudi poput Andrea (Ulrich Brandhoff) i Edde Moeller (Hanna Hilsdorf) u bliskoj prošlosti bili potpuno društveno izolirani na način da napad ne bi mogli ni provesti. Akin, eto, u izboru negativaca ne kreće od notornih skinheadsa ili neonacista radikalnog izgleda, nego od antipatičnog momka i djevojke čija krhkost sugerira mogućnost neostvarenog priznanja zločina. U činjenici što se u filmu izrijekom spominje grčka Zlatna zora, ali ne imenuju i njemački politički ksenofobi, poput Alternative za Njemačku, neki će prepoznati Akinov oportunizam ili tek strah. No, on ionako tvrdi kako ga je u radu na Iz ništavila prvenstveno zanimao lik Katje, njezinih reakcija u pojedinim fazama žalovanja; u nekovrsnoj alter egoistočnoj igri, Akina interesira kako bi on postupio u njezinu slučaju. U samoj završnici on Katju odvodi u Grčku, u domovinu tragedije, i pripušta je na teren osvete. No, osveta tu nije dovoljna i kraj je već na početku bio jasan. Na određenoj razini Katja postaje simbolom društva koje je umrlo, koje se samoubilo, ritualno uništilo u svojim strahovima, paranojama i mržnji. Što je Fatih Akin od toga svjesno htio istaknuti, teško je reći, ali – iz sasvim drugih pobuda – i on je multikulturalnost upokojio.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a