Umirovljenje nakon samo četiri godine?

Počeo sam pisati blog za Glas Hrvatske početkom 2014. godine. Sada, na pragu 2018., ne mogu vjerovati da su prošle već četiri godine. To je, dakle, cijelo jedno srednjoškolsko razdoblje blogerskih objava!

Naravno, kada sam doselio u Hrvatsku, nisam imao pojma da ću se tu skrasiti za stalno (šest i pol godina, zasad), a osobito nisam mislio da će moj život biti ovakav... Nisam zamišljao 1) da će ljudi čitati moj blog; 2) da će moj blog inspirirati nastanak popularne knjige; 3) a potom i predstave; 4) i konačno, da ću četiri godine primati honorar za pisanje bloga? Ne mislim da je itko ikad napisao te četiri riječi zajedno - 'plaćen da piše blog'.

Pogoci i promašaji
Je li svaki post bio remek-djelo? Paaa... ne. Ponekad sam zaista bio potpuno lišen ideja (sjećate se posta o buritu proljetos?). U drugu ruku, ponekad osjećam da bi ovo mogao raditi zauvijek. Istina je vjerojatno negdje između. Najbolja stvar koja dolazi u paketu s prilikom i privilegijom da se radi ovaj posao su komentari čitatelja i njihove poruke da su baš raspravljali s nekim o dotičnom fenomenu upravo u vrijeme kada sam o istom pisao.

Dosta za sada
Ipak, četiri godine, skoro svaki tjedan (mislim da sam u cijelom tom razdoblju imao pet petaka bez bloga) dugo je razdoblje i ne mislim da tako mogu dalje. Ova godina bila je najteža, iako mislim da sam uspio napisati i neke dobre postove. Osim toga, želio bih otići dok su stvari još dobre, umjesto da sam prisutan poput zaostalog okusa hrane u ustima. Dakle, smatrajte ovo mojim PRETPOSLJEDNJIM postom na Glasu Hrvatske (žele da napišem posljednji post idućeg tjedna... još malo o buritosima?).

Hvala
Nekoć u Oklahomi, dok sam farbao kuće, ustajao sam između 5 i 5.30 ujutro, samo zato da bih imao sat vremena za pisanje. Ali, tada nisam imao pojma hoće li itko ikad pročitati ono što pišem (nitko i nije, jer taj roman nikad nije završen). Svakog tjedna u posljednje četiri godine u osnovi sam činio isto, jedino što sam ovog puta znao da će ono što napišem netko i pročitati. I to je najbolji poklon koji jedan pisac (ili bloger) može poželjeti. Dakle, neovisno o onome što će se dogoditi u budućnosti, želim da svi znate da sam svaki vaš klik, komentar, 'like' i 'share' u ove četiri godine uistinu cijenio kao veliku pomoć u prilagodbi Hrvatskoj kao mom novom domu.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a