Narudžba u glavi

Konobar je donio tri tanjura hrane za nas četvero. Moja supruga, kćer i punica dobile su što su naručile. Ja nisam. Pretpostavio sam da priprema moje narudžbe traje nešto duže. Tako sam čekao... i čekao... i čekao. Konobar je došao kad smo ga tražili vilicu, nekoliko puta prošao je pokraj našeg stola, ali nije pitao: 'Hej, niste li i vi nešto naručili?'. Ili: 'Čudno, ima vas četvero, a samo su tri porcije'. Ništa.

Prethodno, dok je uzimao narudžbu, moja žena primijetila je da ništa nije zapisao. Raspredala je o tome, a ja sam odgovorio, 'Nisi primijetila da hrvatski konobari rijetko išta zapišu?'. Nije primijetila. Ali to je istina. Hrvatski konobari i konobarice rijetko kad zapisuju narudžbe. Uvijek sam se pitao zašto.

Linija

Radio sam po restoranima u SAD-u, pa znam da pisana narudžba predstavlja liniju života koja povezuje gosta za određenim stolom s konobarom i potom kuharom. Bez tog papirića, nastupio bi kaos. A u nekim hrvatskim restoranima vlada upravo kaos.

Nema brojeva?

Primjerice, za mog prvog odlaska na Sljeme u zimu 2009. moja žena i ja otišli smo u jedan od onih malih 'restorana' koji poslužuju grah s kobasicom. Bio je pretrpan planinarima i skijašima, a sve njih dvorio je samo jedan konobar. Kako se moglo i pretpostaviti, usluga je bila veoma, veoma spora. S obzirom na gužvu i samo jednog poslužitelja, to je bilo očekivano. Svaki put kada je konobar prošao sa po dva tanjura hrane u svakoj ruci, imao je na licu onaj 'jadan ja' izraz, pokušavajući se sjetiti koja narudžba pripada kojem stolu. A pošto se baš i nije precizno sjećao, to je rezultiralo konfuznim razgovorima, kaosom i... još sporijom uslugom.

Pitao sam se zašto taj konobar nije jednostavno odredio svakom stolu njegov broj i zapisivao narudžbe, zajedno s određenim brojem, kako bi točno znao na koji stol ide koje jelo.

Totalni opoziv?

U restoranu gdje smo jeli prije neki dan, konobaru sam konačno spomenuo da još čekam svoje jelo. Ispričao se i zaputio u kuhinju da preda zaboravljenu narudžbu. Deset minuta kasnije dobio sam obrok i krenuo jesti, dok je ostatak obitelji... gledao, jer su svoje već pojeli. Moje jelo bilo je ukusno, mogao bih čak reći da je vrijedilo čekati. Poslije je moja žena pitala konobara zašto nije zapisao narudžbu, a on je odgovorio da to nije potrebno. Čak se pohvalio s vlastitim rekordom od šest stolova posluženih bez ijedne greške!

Je li učinkovitost neprijatelj?

Ponekad se stvarno čini da ova država, sustav ili ovdašnji ljudi odbijaju napraviti jednostavne promjene koje bi svima olakšale život. U ovom slučaju, to može biti zapisivanje narudžbi u restoranu. U nekom drugom slučaju, to bi moglo biti odbacivanje evidentnih birokratskih suvišnosti. Kao da postoji nekakav čudan ponos kad se posao obavlja pod težim okolnostima, umjesto da se priklonimo jednostavnim, učinkovitim rješenjima. Uistinu, zašto pojednostaviti stvari kad one mogu ostati komplicirane i nekako, kako-tako, uglavnom funkcionirati?

U konačnici, moram odati priznanje našem konobaru. Nakon što se ispričao jer je zaboravio narudžbu, moje jelo dao mi je... BESPLATNO! Mislim, tko bi očekivao da se to dogodi u jednom restoranu u Hrvatskoj? Dva koraka naprijed, jedan natrag.



Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a