'Propuh, papuče i punica' - predstava

Ovog tjedna u Gradskom kazalištu mladih u Splitu održana je premijera kazališne verzije moje knjige. Nisam mogao doći na predstavu, ali zato je tamo bila još prikladnija osoba od mene, punica. Išla je u pratnji šest ili sedam prijateljica i susjeda. Čekao sam da me nazove i ispriča mi kako je bilo, zabrinut da joj se predstava možda neće svidjeti. Vjerujte, kada se punici nešto ne sviđa, ona mi to da do znanja... u više navrata. Konačno je, nakon nekog vremena, nazvala i počela mi objašnjavati što su jeli na domjenku... veoma detaljno.


'Ali kakva je bila predstava?', pitao sam.
'Oh, odlična', odgovorila je.
'Pet zvjezdica?'
'Ne', rekla je. 'Sedam'.

Čudesno
Dakle, moja knjiga sada je i predstava, koju je odobrila punica. Ironično, teško mi je pretočiti u riječi koliko mi to znači. Već sam bio preplavljen emocijama zbog reakcija na moj blog i na knjigu. Od potpunog stranca, nesigurnog oko svoje uloge i mjesta u ovoj zemlji, do nekog tko je počašćen time što ljudi čitaju njegova djela i u tome uživaju – to je nevjerojatan i čudesan put. Kad sam jednom prijatelju rekao da će knjiga prerasti u predstavu, rekao mi je: 'Čovječe, stvarno je dobro što si počeo pisati taj svoj blog'. Da, to je baš tako.

Nova forma
Ali vidjeti kako se ono što ste napisali trasformira u jedan novi medij, koji je produkt grupnog rada, dakle veoma suprotno od samotnog procesa pisanja, također je prekrasno. Još uvijek ne mogu vjerovati da je nešto napisano mojim rukama bilo dovoljno da inspirira ravnatelja splitskog kazališta, Belmonda Milišu, na odluku da producira predstavu. A kamoli da bi režiser Ivan Leo Lemo to mogao iskoristiti za osmišljavanje prizora na kazališnim daskama s glumcima i cijelom scenografijom, a onda na krilima početne ideje toliko uvježbati izvedbu da je sve skupa rezultiralo predstavom u kojoj je punica uživala. Mogu reći samo 'wow'. A povrh svega, sve to dogodilo se u zemlji u kojoj sam još uvijek stranac na čekanju državljanstva.

Teško je objasniti
I tu dolazimo do jedne šire teme, one o hrvatskom duhu, kulturi i društvu koje me nadahnjuje: susjedi, kava, prijatelji, obitelj, propuh, birokracija, crni BMW-i, svi problemi i sve vrline, sve sumnje i sve izvjesnosti. Iz nekog neobjašnjivog razloga, kojeg ne mogu identificirati ni definirati, već ga pokušavam determinirati pisanjem, Hrvatska me potaknula na to da konačno pišem ono što ljudi, čini se, žele čitati. A sad je tu i predstava koji mogu otići vidjeti.

Hvala
Pišući o ovoj zemlji i njezinim ljudima, promijenio sam se. Prije sam se osjećao kao stranac, a sad osjećam da sam stvarno doma. Ovaj post zapravo je jedno veliko hvala svim čitateljima mog bloga, svima onima koji su pročitali knjigu i svakome tko će pogledati predstavu.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a