Vlakovi, sirevi i alpski obronci – život na visini

Rano buđenje u Luzernu nikome ne bi trebalo pasti teško. U prvome unosu svojega švicarskog dnevnika već sam pokušao, koliko je to moguće, opisati sve adute kojima taj grad raspolaže, kako bi putniku namjerniku odlazak učinio što težim. Među njih svakako valja ubrojiti i fantastičan pogled na alpske obronke, koji preko jezera u zoru vrebaju kao tamne, velebne siluete, moćnije od ijedne ljudske tvorevine otkad je svijeta.

Takve su me kulise pratile do željezničke postaje, gdje sam, sad već pun povjerenja u švicarski fascinantni prometni sustav, jednostavno sjeo u Globi express. E sad, što je Globi, odakle takvo ime, pitat ćete se? E pa Globi je nešto poput švicarskog Mikija Mausa – crtani lik kojega svi prepoznaju. Nije miš, nego ptica, a vlak koji vozi u alpsko izletište Engelberg nosi ne samo njegovo ime, već ga krasi i njegov lik. Pored sjedala možete listati knjige u kojijma je Globi glavni junak, a ako pripazite da vam tijekom vožnje ne promakne Globi u raznim aktivnostima, razmješten po strateškim mjestima uz prugu, te točno odgovorite na pitanja iz mini-kviza, na postaji u Engelbergu čeka vas poklon.

"Globi je bio prvi izbor, jer ga vole svi – i djeca i odrasli, jer i oni se rado vrate u djetinjstvo", pojašnjava nam Stefan Pfister iz željezničke tvrtke zb Zentralbahn AG i dodaje - "Budući da u Engelberg za vikend odlaze cijele obitelji, Globi je zajednički nazivnik koji putovanje svima čini zanimljivijim." Naravno, i ovdje vrijedi univerzalna putna propusnica kojom se koristim još od dolaska u Švicarsku.

Engelberg nije tek obična postaja uz prugu. Ona je posljednja točka – tračnice ovdje jednostavno završavaju. Pruga je napravljena s jednim jedinim ciljem – omogućiti velikom broju ljudi da jednostavno provedu vikend na planinskim obroncima. Osobu poput mene nije trebalo dvaput nagovarati. No prije planinarenja, valja upoznati mjesto po kojemu je gradić nadaleko poznat.
Iskreno, samostan nikoga od nas nije privukao ni zato što bismo bili naročito pobožni, ni radi arhitekture. Naime, od davnina se ovdje proizvodi nešto što nema velike veze s kršćanstvom, ali je zato prva asocijacija kad se spomene Švicarska. Svakoga jutra petnaest lokalnih farmera ovamo dovoze svježe mlijeko iznimne kakvoće.

"Mjerimo udio bjelančevina i masti kako bismo se uvjerili u kvalitetu," kaže nam Walter Grob, koji se sirom bavi od svoje petnaeste godine. "Nakon pasterizacije pažljivo ga promiješamo, a onda dodamo sirilo, kalcij i kulturu. Daljnja obrada i dozrijevanje razlikuju se od vrste do vrste." Što je sir tvrđi, to dulje ostaje u slanoj kupki. U podrumu, na idealnoj temperaturi od 14 stupnjeva, uz 95-postotnu vlažnost zraka, događa se čarolija od čijeg se rezultata teško odvojiti. Meni, koji nikad nisam bio na dijeti, poznati Engelberger Klosterglocke, nazvan tako jer se lijeva u zvonoliki kalup, nije predstavljao veliko iskušenje – jednostavno sam se bacio na njega i pojeo koliko god su mi nudili. No, pokleknuli su i oni koji su se prije ulaska u siranu kleli da neće, ne smiju ili ne mogu.

No brzo smo se pobrinuli da sagorimo višak kalorija. Iako smo dio visinske razlike nadoknadili seoskom žičarom, kojom se koriste farmeri i njihovi gosti izletnici, a u čemu ih zdušno podupire država, čim smo stigli do gornje postaje i travnatih pobočja planine, bacili smo se na pješačenje.

U Švicarskoj vam je na raspolaganju mreža od 65 tisuća kilometara planinarskih staza – u prosjeku nešto manje od 2 kilometra unutar svakog četvornog kilometra površine. Iako održavanje svakoga kilometra na godinu košta čak 800 franaka, Švicarci se ne bune. Narod planinara i alpinista svojim se stazama ponosi i rado ih, kroz razne vodiče, brošure i karte stavlja na raspolaganje svojim gostima. Rezultat je fantastičan. Moji su se suputnici razmilili svatko na svoju stranu. Neki su se, poput mene, odlučili na trčanje uz velike oscilacije visinske razlike, drugi pak za laganu šetnju uz minimalnu promjenu visine.

Svi smo se na kraju našli na ručku u obližnjem planinskom restoranu. "Planinski makaroni jednostavno su jelo koje svakoga obori s nogu," ponosno se u razgovor gladnih planinara uključuje Antonia Furschler, koja ovdje radi godinama. "U vruće makarone umiješa se ribani planinski sir, a ne treba posebno naglašavati da se koristimo samo lokalnim proizvodima. Luk narezan na tanke ploškice pržili smo dulje od sata, dok se ne karamelizira i poprimi zagasito smeđu boju." Znam da se aroma ne može opisati riječima. Znam da ne valja ni pokušavati. A znam da ne mogu odoljeti a da ne pokušam. I zato ću reći samo da sam pojeo tri porcije. Da, kao što sam rekao, nikad nisam bio na dijeti, ali ovdje, u Engelbergu, lako bi se i za to ukazala potreba. A teško mi je zamisliti mjesto na kojemu bi mi to teže palo.