Luzern – Biser u srcu Švicarske

Propeleri su brujali poput hipertrofiranih bumbara na steroidima. Uši gotovo otpadale. Starija gospođa pozamašnih dimenzija raširila se barem na petinu mojega sjedišta. Dovoljan razlog za euforiju pri slijetanju, iako su kotači udarili u pistu donekle preodrješito za moj ukus. Već i sat i pol stiskanja u Croatijinu Dashu dovoljno je da se razmjerno visokom tipu poput mene poprilično ukoče donji ekstremiteti, pa ako je udar koji se od trtice preko kralježnice širi sve do baze lubanje cijena slobode – neka. Uostalom, tko ga šiša – evo me u Švicarskoj, zemlji koju sam, kao osvjedočeni ljubitelj prirode i neprohodnih vrleti, oduvijek čeznuo posjetiti. Ipak, nisam ni slutio da će, još od zračne luke, za mene, naviklog na domaću čamotinju, početi prava transportna renesansa.

Da, znao sam da je švicarski prometni sustav među najboljima na svijetu. Čuo sam već da sve teče kao po "špagi". No minucioznost i posvećenost detaljima – e to je nešto u čemu se sa Švicarcima apsolutno nitko ne može mjeriti.

Primjerice, vlakovi gotovo nikad ne kasne, a ako neki slučajno zakasni (zašto uvijek, vjerujte postoji i više nego opravdan razlog) – svi vlakovi na koje bi putnici mogli presjesti čekaju da onaj koji kasni stigne do tranzitne postaje. Zato, i ne samo zato, sretan sam što sam imao priliku isprobati jedinstvenu značajku Švicarska putnička propusnica još je u Zagrebu našla mjestu u mojemu mobilnom telefonu. Nema papira, nema suvišnih "gdje je", "sad sam je imao" ili "tu sam je negdje pospremio". Skeniraju ti je s mobitela na uređaj pa kontrola traje doslovce nekoliko sekunda. Uplatiš kod kuće (nije jeftina, ali definitivno se isplati), skineš je na mobitel ili tablet i jednostavno se ne brineš kako ćeš se, gdje i na što ukrcati, a stvarčica pokriva sve – od vlakova, autobusa, brodova, tramvaja, uspinjača i žičara (na nekima od potonjih, doduše, samo ostvariš popust, ali hej – nitko nije savršen).

Čim sam sletito, našao sam se na vlaku za Luzern, moje današnje odredište. Gradić s malo više od 80 tisuća stanovnika, smješten u samome srcu Švicarske, okružen je planinama koje se zrcale u predivnome alpskom jezeru. Čim sam vidio tu tirkiznu vodenu masu, shvatio sam da je upravo ona najbolji izbor za poslijepodnevnu aktivnost. Odlučio sam se za parobrod koji je nemoguće ne primijetiti, što zbog pitoreskna starinskog izgleda, što zbog činjenice da je ukotvljen u samome središtu grada, pored glavnog mosta.
Tijekom plovidbe objašnjavaju mi kako je preteča Luzerna bila obična trgovačka postaja, nastala na glavnom putu iz Italije u Njemačku. Zatim su okosnicu grada činili Benediktinci, čiji je samostan na kraju tijekom 17. st. izrastao u katedralu sv. Leodegara, a oko njega rastao je Luzern kakav danas znamo. Da se povijest graditeljstva koje donosi velike promjene ponavlja, dokazuje nam još jedna zanimljiva vizura - na obližnjem brdu katarski su poduzetnici odlučili izgraditi luksuzni odmarališni kompleks za bogate Arape. Cijena – prava sitnica – ni više ni manje, nego pola milijarde dolara. Ne uspijevajući uopće pojmiti toliki iznos, pustio sam da mi pogled odluta u daljinu – prema planinskom lancu kojim dominira Titlis, gorostas visok 3238 m. To možda za švicarske pojmove i nije neka naročito visoka planina, ali ja sam si svejedno zacrtao da je moram vidjeti izbliza. Napravit ću to već sutra, no večeras me još čeka obavezna šetnja gradom.

Rijeka Reuss, koja se izlijeva iz jezera Vierwaldstädtersee najbolji je početak obilaska. Stari dio Luzerna prepun je lijepih, starinskih zgrada, bez ijednog grafita, čistih, dotjeranih, urednih – nije mjesto da kritiziram domovinu, ali opreka je očita. Sve su fasade besprijekorno oličene, nigdje ne opada žbuka, a u savršenu je stanju i stari drveni most, koji preko rijeke Reuss vodi ukoso, a kad sam pitao zašto, dobio sam zanimljiv odgovor. Naime, stari Luzern nekoć je bio opasan bedemima, a kako krajevi zidova na dvjema obalama nisu bili u istoj razini, jedino moguće rješenje za njihovo povezivanje i posljedično zaprječenje ulaska plovilima u branjeni grad bilo je – most koji ide ukoso. Neka budala prije nekoliko ga je godina zapalila, ali Švicarci kao Švicarci – odmah su ga rekonstruirali, da ne kažemo – sagradili su još ljepši i još stariji.

A kako čovjek nakon putovanja, plovidbe i šetnje prilično ogladni, odlučio sam se za domaću hranu u starome dijelu grada. Uputili su me u nezaobilazni restoran s lokanim specijalitetima. Mesna štruca, tipično jelo središnje Švicarske pokazalo se pravim izborom za nadoknadu kalorija. Jer – sutra je novi dan. Posjetit ćemo tipičnu švicarsku siranu, voziti se seoskom žičarom, planinariti po Alpama, jesti planinske makarone i uživati u pogledima od kojih zastaje dah. O tome više na sljedećoj stranici mojega Švicarskog dnevnika.