Duh Jirzija Trnke kao hrvatski putokaz

Neparožderi (Lichožrouti), Češka/Slovačka/Hrvatska, 2016.

Redateljica: Galina Miklinova


Iza nas je još jedan Tjedan češkog filma. Ako ćemo strogo kritičarski, još od devedesetih godina zagrebačkoj publici omiljena smotra, u 24. izdanju i nije baš ispunila očekivanja. Da je češka kinematografiji u krizi, pretežak je zaključak, pogotovo ako promotrimo rezultate gledanosti čeških filmova u njihovoj domovini. Primjerice, o tradicionalnom češkom humoru, koji nam je nekako prirastao srcu, ovaj su nam put trebala svjedočiti dva naslova: Anđeo gospodnji 2, nastavak popularne božićne bajke o nespretnom anđelu Petronelu i njegovu prijatelju nečastivom Uriašu i krimi-komedija Dvojnici koja je bila uistinu veliki kino-hit. Kreativni ishod – slabašan. Dojam su popravila dva ostvarenja: Ja, Olga Heparnova dugometražno-igrani prvijenac vrsnog dokumentarnog dvojca Weinreba i Kazde o posljednjoj ženi osuđenoj na smrt u bivšoj Čehoslovačkoj koja je 1973. u središtu Praga kamionom smaknula osam ljudi te animirani Neparožderi koji su, paralelno s projekcijom na Tjednu češkog filma, stigli i na redoviti repertoar. Kao manjinski koproducent na Neparožderima je sudjelovala i Hrvatska, preciznije produkcijska kuća Filmosaurus Rex Arsena Antona Ostojića, zasad nam je bitniji podatak kako je film u njegovoj domovini pogledalo 320 tisuća ljudi čime je postao najgledaniji češki crtić svih vremena. A s obzirom na tradiciju – kao i neke silnice koje su imale bitnu ulogu u toj tradiciji – to je povijesno velika stvar, ali i nekovrsni povratak ranim tendencijama nacionalne češke animacije.


Najznačajnije ime poslijeratne češke i čehoslovačke animacije dugo je bio Jirzi Trnka. Još prije rata odrastao je u okrilju tradicije češkog lutkarstva pod patronatom slavnog lutkara Josefa Skupe. Godine 1936. osnovao je vlastito lutkarsko kazalište, istodobno završavajući studij slikarstva, ali mu je aktivnosti prekinuo Drugi svjetski rat tijekom kojega je Trnka zarađivao kao kazališni scenograf i ilustrator dječjih knjiga. Odmah nakon rata, u novom društvenom poretku, okreće se filmu, odnosno animaciji pa već 1945. snima kratki film Djed je posadio repu. Iste godine osniva Odjel za animaciju pri praškom filmskom studiju koji danas nosi njegovo ime da bi dvije godine kasnije režirao dugometražnog Špaličeka, prvi lutka film podijeljen u šest dijelova od kojih svaki obrađuje jedan narodni običaj. U idućim godinama Trnka i njegovi suradnici isporučili su nezanemariv broj dugometražnih naslova koje je publika itetako voljela, a dio ih je bio i međunarodno prepoznat. Inspirirale su ih Andersenove bajke (Carev slavuj, film za to vrijeme iznimno dobrog ritma, gdje se kao narator u verziji za inozemno tržište pojavljuje Boris Karloff), opernim srednjovjekovnim bajkama (Bajaja), narodnom tradicijom (Stare češke legende), prilagodbama domaćih (Dobri vojnik Švejk) i stranih klasika (San ljetne noći) da bi 1964. Trnka snimio svoje oporučno djelo – Ruka – kao alegoriju na umjetničku slobodu. Za te su projekte vrlo često angažirani suradnici iz inozemstva (japanski lutkar Kihachiro Kawamoto bio je gotovo stalni Trnkin suradnik), a Trnka je uz pridjev pionira češkog lutka-filma, dobio i onaj istočnog Walta Disneya što jasno upućuje na zaključak kako je Trnka želio raditi i komercijalno uspješne filmove što mu je uglavnom i polazilo za rukom.


Modernističke tendencije u češku animaciju donose i nove vjetrove, stvar je donekle usporediva s onom u Hrvatskoj – i pionirski voltdiznijevski Veliki miting na kraju se izrodio u zagrebačku školu crtanog filma. Šezdesetih i sedamdesetih godina čehoslovački animatori se snažno okreću artificijelnim kratkometražnim ostvarenjima izmišljajući, među ostalim, i reljefnu tehniku. Trnkino vrijeme prolazi, dolazi ono autora poput Jana Švankmajera i dan-danas jednog od najvažnijih suvremenih animatora i redatelja, koji je istinabog također krenuo u zabranu lutka-filmova nad koje je obavijao nadrealistički duh. Tek potkraj sedamdesetih godina tržišni potencijalni čehoslovačke animacije ojačavaju zahvaljujući uspješnim kratkometražnim serijalima, poput Krteka, Boleka i Loleka ili A je to.


Švankmajer, kojemu su komunističke vlasti 1972. zabranile rad na filmu, eliptično nas uvodi i u suvremeno razdoblje češke animacije, upravo zato što je pogotovo nakon remek-djela Alisa u zemlji čuda iz 1988. ostvario niz međunarodno priznatih naslova; Lesson Faust, Greedy Guss i Lunacy neka u od njih. To znači da, uz relativno zapažene kratkometražne naslove, tradicija snimanja dugometražnih naslova u sada samostalnoj Češkoj nije zamrla, iako je pretegnula na stranu umjetničkog, odnosno uglavnom nekomercijalnog, odnosno gotovo inverzivnog od Trnkinih dosega koji je želio, ipak, pomiriti vječni kinematografski sukob ta dva pola. Da ne bi sve ostalo na jednom imenu, valja spomenuti glumicu i redateljicu Michaelu Pavlatovu koja povremeno ulazi u svijet animacije – spomenimo Dete novi iz 2008. - a koja je ove godine bila na Animafestu primajući nagradu za najbolju školu animiranom Odsjeku praške Akademije.


I sad gledamo Neparorždere, koji, čini se, ponovno vraćaju duh Jirzija Trnke u češku animaciju. Dio nacionalne popularnosti film svakako duguje i poznatom književnom predlošku Pavela Šrota. Režija je povjerena Galini Miklinova, obrazovanoj na američkom sveučilištu Lincoln; dosad je snimila desetak kratkih filmova te je poznatija kao ilustratorica koja je surađivala i sa samim Šrotom. Ako već ne znate, Neparožderi su malena bića, ljudima nevidljiva, koja ljudima kradu po jednu čarapu iz para. Čovjeka nakon svega nekako umiri saznanje da zbog nestanka jedne čarape neće morati zvati majstora koji će ga samim pogledom na perilicu rublja lišiti 150 kuna. Sada se krivac zna...


Šalu na stranu, Neparodžeri su prvenstveno film bogate priče koja počiva na dramaturgiji odnosa i obrata gangsterskih filmova. Padrea kao vođu bande kradljivaca čarapa napušta odmetnuti sin koji osnuje svoju bandu. Padreovi biološki sinovi poprilično su nesposobni blizanci, ali za to u cijelu priču ulijeće glavni lik Hihić koji će u kolopletu izdaja i međusobnih optužbi, pokušati izboriti mjesto pod suncem. Sve je to predočeno uz obilje humora, efektnih akcijskih scena i poznatih veduta Praga koje promiču u pozadini. Pomirba artističkog i komercijalnog? Svakako i to na puno bolji način nego što to godinama pokušavaju ruski animatori (Snježna kraljica, Viktor i balerina) u bezuspješnoj utrci s holivudskim hitovima. Naravno, Neparožderi neće postati globalni hit – zna se kome je monopol u animaciji namijenjen – ali će, osim u Češkoj gdje su poharali kino-blagajne, u dijelu zemalja, među kojima je i Hrvatska, ostvariti solidan tržišni uspjeh. Utaman da Jirzi Trnka s neba trlja ruke...


Gdje smo u svemu tome mi? Arsen Anton Ostojić je u cijelu priču ušao nakon susreta s glavnim animatorom filma, ponudio je suradnju poznatom producentu Ondrzeju Trojanu, ali se potencijalna koprodukcija dugo kiselila na HAVC-ovim natječajima. Na kraju, Hrvatska je u posao ušla nakon Slovačke, dovoljno za angažman Mate Matišića na glazbi, Daria Domitrovića kao score mixera i još sedamdesetak suradnika sa završnim dodirom glumaca Bojana Navojca, Maje Posavec, Ronalda Žlabura i Žarka Potočnjaka u hrvatskoj sinkronizaciji.


Nakon ranog uspjeha Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića, samostalna je hrvatska kinematografija proizvodnju dugometražnih crtića zapustila uz rijetke izuzetke, poput slabašne Marušićeve Duge ili simpatičnog nezavisnog pokušaja Inspektor Martin i banda puževa Igora Lepčina. I dok Ostojić najavljuje oživljavanje Kristalnih otmičara, neostvarenog projekta oskarovca Dušana Vukotića, sad je već pitanje postoji li u Hrvatskoj tim ljudi koji bi mogao opslužiti relevantan dugometražni projekt? S druge strane, hrvatska i češka tradicija animacije poprilično su slične, Zagreb Film je koliko-toliko stao na noge, a Neparodžeri su koštali oko milijun i osamsto tisuća eura što i nije toliko puno. Mogu li nam Neparožderi, uz neizmjerni užitak gledanja, biti i nekakav putokaz?


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a