Vrijednost riječi 'ne'

Prije neki dan cijela naša grupa prijatelja/roditelja bila je u parku. Grupa se sastoji od roditelja djece koja su pohađala vrtić zajedno s mojom kćeri. Neke od njih srećemo svakog dana, a neke svako par mjeseci. Kako bilo, kad sam vidio da su svi na broju, nazvao sam suprugu i sugerirao da bi i ona mogla doći dolje i sjesti s nama na kavu. Nabrojala je cijeli niz stvari koje prethodno treba napraviti doma (da, shvatio sam poruku da sam od svega toga i ja nešto mogao napraviti, umjesto da sam igrao Minecraft).

Sjedio sam tako sa svima, da bi nekoliko minuta kasnije moja žena izašla iz zgrade i sjela za naše spojene stolove. Ha? Bio sam vidno iznenađen i obradovan. 'Mislio sam da nećeš doći?', rekao sam. 'Pa...', krenula je odgovarati. A onda je jedna mama, uz osmijeh, rekla: 'Ja sam kriva, ja sam je zvala'.

Niz

To je Hrvatska. Mjesto u kojem ne možete odbiti prijatelja. Poput većine Hrvata, moja žena zapravo nije rekla 'ne' kad sam je pitao hoće li doći. Samo je nabrojala sve prepreke koje je priječe u tome da odgovori 'da'. U Hrvatskoj, 'ne' baš i ne znači puno. Rijetko se ikad uopće izgovara. Umjesto jasnog 'ne' obično dobijete objašnjenje zbog čega što-god-da-već-tražite jednostavno nije moguće. Kaže se: 'Nije da to ne želim napraviti, nego je jednostavno nemoguće, pa eto...', nakon čega se pretpostavlja da će osoba sa zahtjevom prihvatiti da je to stvarno nemoguće.

S druge strane, u SAD-u s lakoćom kažemo 'ne' i pritom ne zdvajamo nad posljedicama za međuljudski odnos. To je normalno. Ne čini se da predstavlja ikakav problem. Iako, nakon nekog vremena provedenog u Hrvatskoj i 'prilagodbe' mislim da olako posezanje za 'ne' zapravo slabi veze među prijateljima. U Americi postoji cijela lepeza korištenja riječi 'ne', od konstatacije 'to je nemoguće' do priznanja 'ma, baš mi se i ne da'. No je li u redu baš tako lako otfikariti prijatelja.

Izlišno

Jednom sam pitao jednu studenticu može li se ovdje ikad reći 'ne' prijatelju koji od vas nešto traži. Odgovorila je: 'Naravno da se može reći 'ne'. To samo znači da više nećete biti prijatelji.'

Zapravo, jedina prigoda u kojoj ikad čujem da netko kaže 'ne', jest kada se za stolom nudi još hrane. To se događa svaki put kad imamo ručak s punicom. Ona pita želim li još, ja kažem 'ne', a na kraju se uvijek pitam kako se to na mom tanjuru opet našao još cijeli jedan obrok. Dok jedem hranu koju nisam želio, shvaćam kako je riječ 'ne' u Hrvatskoj potpuno izlišna.


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a