PFF: Vječne gradine i površne prolaznosti

Odgledali smo više od polovice filmova iz nacionalne konkurencije Pulskoga festivala. Ako ćemo o premijernim naslovima, dojam je popravio tek Kratki izlet Igora Bezinovića, više no zanimljiv hibridni art-house projekt.

Ponedjeljak će svakako ući u bogatu festivalsku povijest koja, kao i sve prave povijesti, ima svoju pretpovijest. Naime, prošle je godine tadašnji Umjetnički savjet odbio uvrstiti na festival redateljski debi Anđela Jurkasa Zbog tebe. Pa je tijekom Pulskog festivala u Zagrebu demonstrativno održana njegova svečana premijera. Nećemo ovdje ulaziti u zapretene međuljudske odnose u hrvatskoj kinematografiji, recimo ipak da je dio kritike i javnosti iz raznoraznih razloga ispisao hvalospjeve Jurkasovu pop-kulturnom eklekticizmu nakrcanom glazbom i seksom. Jurkas, unatoč ignoriranju središnjeg nacionalnog festivala i samog HAVC-a, nije odustao. A vremena se, kako znamo mijenjaju, pa ga evo sada tu kao autora kojemu su iste godine čak dva cjelovečernja filma u konkurenciji. Nakon Zbog tebe, Jurkas je okončao i drugi dio svoje zamišljene ljubavne trilogije. Fuck Off I Love You donekle je fokusiraniji od svog prethodnika s pričom o novinaru – egocentrično ga glumi sam Jurkas – koji, pišući knjigu o žensko-muškim odnosima traga za svojim bivšim ljubavima, ali i za ljubavlju kao ontološkom kategorijom. Nisu sve epizode kvalitativno ujednačene, ali one koje se loše, primjerice s Juditom Franković, jednostavno su negledljive, a Jurkasu se u svemu tome, možda i nesvjesno, potkralo i određeno ženomrštvo. Da, hrvatske glumice su seksi, da super je u filmu imati Ninu Badrić, Huljića, Gibonnija, Predina i Hladno pivo, da znamo kako je Faith No More veliki bend čiju je glazbu lijepo ukomponirati u film. Zbog tebe i FOILY mogu vas i zavesti, ali nikada toliko da bismo zaboravili koliko površnosti stoji iza svega ili da bi nam promaklo ključno pitanje površnost ili postavili pitanje - gdje je tu film? Jurkasov lik tako će ući u festivalsku povijest, djela baš i ne.

Dejan Aćimović ostat će, pak, zabilježen kao redatelj čiji film nije prikazan u Areni kao svi drugi filmovi iz ovogodišnjeg nacionalne konkurencije. Anka je doživjela tek jednu projekciju u kinu Valli što je svakako neobjašnjivi presedan, pogotovo za to što su filmovi za djecu i u Puli kurentna roba. Film je, doduše, već prošao kino-distribuciju, ali prošlo ju je i još šest naslova koji će se u Areni ipak prikazati. O samom filmu već smo pisali. Anka Brazilijanka pomalo je netipičan roman za Lovrakov opus jer počiva na psihološkim stanjima glavne junakinje (na filmu je solidno glumi Cvita Viljac) i njezinim odmacima od zbilje života po sirotištima i bijega od represije. Aćimović i njegova sestra i scenaristica Tatjana stoga su imali tešku zadaću koju su pokušali riješiti uvođenjem fantastičnih živih bića iz Lovrakovog šireg rodnog kraja što je i najbolji dio filma. Ostalo je pomalo stereotipno ispričana priča o sukobu Dobra i Zla – sasvim pristojno, ali očito nedostojno Arene pa se nitko od filmske ekipe na festivalu nije ni pojavio.

Utorak je osim tog skandalčića, donio i dosad najbolji film. Igor Bezinović je vrsni dokumentarist, ali i aktivist s kreativnim vrhuncem u Blokadi gdje je za povijest dokumentirao sav zanos, manipulacije i razočaranja slavnog prosvjeda na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Njegov dugometražni debi osebujna je varijacija istoimenog romana Antuna Šoljana čiju je egzistencijalno-alegorijsku nutrinu Bezinović pretočio u intimno, ali i društveno alegorijsko putovanje u nepoznato o mladiću u kasnim dvadesetim koji tulumari po istarskim festivalima te susreće znanca koji ga nagovori da mu se pridruži u potrazi za srednjovjekovnim freskama. Početak filma, snimljen u vrijeme Motovunskog festivala, mješavina je dokumentarnog i igranog; prema kraju film postaje sve poetičniji, iako i dalje dosljedno hibridan, pomno režiran i sjajno odglumljen, unatoč činjenici da je u postavu samo jedan profesionalni glumac (Mladen Vujčić). Od Šoljanovog izvornika iz 1965. Bezinović je baštinio ich-formu, Roka kojeg čuvaju bogovi, a mitska Gradina ostaje simbolom odnosa prema autoritetima, ali i vječne potrage, u filmu kojemu se mogu zamjeriti tek pokoji nepotrebno dugi kadar ili sekvenca.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a