PFF: Kromosomi, testosteroni i lavine reakcija

Prva dva pulska dana nisu nam u nacionalnom programu ponudila ništa posebnoga i ništa novoga. Očekivano, jer veći dio prikazanih naslova smo već vidjeli, a premijerni film svečanog otvorenja ostao je na razini sitcom ideje.

Lavina je drugo dugometražno ostvarenje Stanislava Tomića, nakon Jozefa, izmaštanog biopica o ulozi Josipa Broza u Prvom svjetskom ratu. Ujedno označava i povratak vrijednog producenta Joze Patljaka Pulskom festivalu nekon kratke stanke. Sa stajališta aktualnosti promjene imena jednog zagrebačkog trga, Jozef bi bio kurentna roba na ovogodišnjem festivalskom izdanju. No, Tomić je ovaj put napravio bitno drukčiji film o muškarcu (Stojan Matavulj) koji je navodno nestao u lavini ostavljajući iza sebe dvije žene (jednu od njih glumi Kristijan Ugrina što je svakako ekscentrična odluka) i dvije kćeri. Vrati se iz mrtvih i objavi kako je homoseksualac što će proizvesti lavinu reakcija. Pilot-epizoda potencijalnog sitcoma ovdje je prevedena na film, što je, nažalost, vidljivo. Sama ideja nije loša, ima tu uistinu nešto almodovarovskog, kromosomi i geni kreću se anarhoidno u različitim smjerovima i često su neuhvatljivi. No, sama Lavina nije zahvatila uspješnost. Štoviše, dovela je u pitanje i gotovo vječnu težnju festivalskih direkcija da Pulu otvore komedijom.

Prvog dana festivala prikazana je još jedna komedija i to ona akcijska ZG 80, u kojoj dugometražni debitant Igor Šeregi tematizira navijačku supkulturu i to iz njezina mitologiziranog razdoblja potkraj osamdesetih. Film je prošlu jesen postao iznenađujući filmski hit jer je brz, furiozno režiran i uglavnom zabavan s trojicom stožernih likova koje poznajemo iz Schmidtovih Metastaza. Znamo na što taj testosteronski konglomerat podsjeća; Danny Boyle ove je godine antijunake Trainspottinga prikazao dvadeset godina kasnije. Šeregi Schmidtove i Balenovićeve protagoniste prati dvadesetak godina prije pa je sociološki pomak Krpe – kojeg, naravno, odlično utjelovljuje Rene Bitorajac – od nasilnog huligana do potpunog sociopata najzanimljiviji u cijeloj toj priči.

I Marasovićevog Gorana u kinima smo već odgledali. Film je reklamno upakiran kao mješavina popularnih skandinavskih krimića (koscenarist je norveški pisac Gjermund Gisvold) i hrvatske inačice Farga, iako je zapravo riječ o tragediji glavnog lika, delničkog taksista Gorana (Franjo Dijak) čiji se neveseli život svodi na prijateljska opijanja i brigu o slijepoj supruzi Lini (Nataša Janjić). Nakon Linine objave trudnoće kreće Goranovo goransko somnabulentno ludilo izvrsno prikazano zahvaljujući spoju Marasovićeve režije, radu direktora fotografije Damira Kudina te još jednog odličnog posla glazbene braće Sinkauz. Sama krvava završnica teško se nosi s uvjerljivosti. No, sa stajališta žanrovskog, tragičnog, riječ je o logičnom usudu.

Kao što je tragičan život prosječne sarajevske građanske obitelji u filmu Našva svakodnevna priča, prvoj od pet viđenih manjinskih koprodukcija koji se natječu za nagrade. Debitantsko dugometražno djelo Ines Tanović ovdje je u konkurenciji pune dvije godine nakon što je bilo nacionalni kandidat za Oscara pa se valja zapitati o razložnosti takvog postupka. Pogotovo zato što, unatoč određenoj toplini, urednoj režiji i vrlo dobroj glumi, film tek stereotipno varira opća mjesta sumorne tranzicije navodeći mlin na vodu zapadnjačkog mislećeg cinizma o potrebi balkanskoga ozdravljenja.




*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a