Odveć ljudski superheroji

Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming), SAD, 2017.
Redatelj Jon Watts

Wonder Woman, SAD, 2017.
Redatelj Patty Jenkins

Bitka dvaju mega-štancaroša stripovskih super-junaka i njihovih filmskih štorija se nastavlja. Taman kad se činilo kako je Marvel proteklih godina taj koji je stekao nedostižnu prednost, DC Comics je malo prije uobičajene ljetne sezone izbacio, pokazalo se, kreativno i komercijalno potentnu Wonder Woman; Marvel je upravo odgovorio sa Spider-Manom – prije nego što se upustimo u ocjenu paralelnog slikopisnog slaloma, koji je ovaj put i spolno određen, podcrtat ćemo određene sličnosti uočljive u avanturama u posljednje vrijeme prve istinske prave superheroine i ipak, uz Supermana globalno najpopularnijeg stripovsko-filmskog junaka.

Oboje protagonista recentno se pojavljuju nakon razdoblja mračnih raspoloženja, hibernirajućeg cinizma i začudnog samoanaliziranja akcijskih junaka (sjetimo se samo dešperatnog Batmana u Lego: Batmanu), najavljujući tako jedno novo razdoblje koje psihološkoj sofisticiranosti pretpostavlja određenu naivnost. To ne znači ništa loše – neka ovo preskoče svi nolanofili – ali jedini pravi Batman je onaj Burtonov, predivan u svojoj mračnoj naivnosti, dok je Nolanova trilogija tek solidna, pretenciozna i precijenjena.

Naivnost - tek jedna od odlika Wonder Woman i Spider-Mana - ovdje je rezultat njihova specifičnog položaja, kako u samom filmu, tako i na filmskom tržištu. Tako se Wonder Woman pomalo neprimjetno prošetala Batmanom protiv Supermana, bivajući žrtvom jednog pomalo kaotičnog projekta, dok je Spider-Man, prvi put u interpretaciji Toma Hollanda, odigrao malu, ali značajnu ulogu u politički navudrenom Kapetanu Americi: Građanskom ratu. Pa tako i Wonder Woman i Spider-Man: povratak kući znače novi početak za oboje heroja. Zbog toga oni tijekom filma prolaze određeni proces inicijacije, koji je pojedinačno različit, ali na koncu vodi istom – uspjehu u društvenom pozicioniranju.

Konačno, oboje će junaka tijekom filma doživjeti nesretnu romansu, Wonder Woman s prvim muškarcem kojeg je upoznala, a to je na njezinu sreću naočiti britanski špijun Steve Trevor (Chris Pine); Spider-Man će nam ponuditi međurasnu ljubav čiji zli usud nećemo prepričavati zbog dramaturških potreba potencijalnih gledatelja. Naše heroje nesretne ljubavi neće učiniti slabijima – tek ljudskijima.

Zanimljivo, navedene sličnosti ovdje ne nude liniju distinkcije među filmovima; razlike su ovaj put - u razlikama. Kako se na ovom mjestu nismo bavili Wonder Woman – a film se i dalje, uz popriličan uspjeh, prikazuje u kinima – red je da kratko prozborimo o jednom od dosad najugodnijih iznenađenja ove filmske sezone.

Princeza Amazonka prvi put se u kreaciji W.M.Marstona na stripu pojavila u razdoblju Drugog svjetskog rata, a to su preuzeli i scenaristi filma predmnijevajući, ipak, kako bi suvremeni sukobi neizravno mogli aktualizirati cijelu priču, pogotovo njezin snažan antiratni kontekst. Wonder Woman se tu pokazuje osobito podatnim psihološkim likom, a angažman Patty Jenkins, redateljice Oskarom nagrađenog Čudovišta, pametnim izborom, upravo zbog nenametljivog isticanja oprečnosti i nijansi. Naša junakinja odgojena je u društvu žena i to po titoističkom mirotvornom konceptu mira koji će trajati tisuću godina uz spremnost sutrašnjeg početka rata. Ona je, dakle, u nutrini pacifist, ali sukob zna riješiti jedino oružjem, jer sukobe dosad nije ni morala rješavati. Naivno vjeruje u mit o bogu rata Aresu, Zeusovu zločestom sinu koji stoji iza svih ratova, dok je Steve uvjerava kako su za ratove krivi ljudi sami. Kako ne bi potpuno skliznuli u mizantropiju, autori filma ipak će na kraju u igru vratiti mitološko. No, ono što je važno za uspjeh Wonder Woman je dramaturško sjenčenje likova (pri čemu su negativci konačno prošli lošije od pozitivaca), apotekarski balans akcijskih prizora i ostaloga te, naravno, Gal Gadot, izraelska glumica i model, toliko medijski opjevana što za budućnost serijala i nije nužno dobro. Najzanimljivije od svega - konačno smo dobili žensku heroinu kojoj ženskost i ženstvenost ništa ne oduzimaju i ne dodaju; njezin će oskudni kostim očekivano izazvati čuđenje u vremenu datiranja filma, no društvena regresija tu nije dominantna. Wonder Woman je spektakl sa snažnom glavnom protagonisticom, no spolnost nije bitna za sam filmski narativ. To tankoćutno guranje emancipacije kroz mala vrata možda je i najpohvalnije u cijeloj priči.

I dok Wonder Woman inicijacijom u redove superjunaka spašava svijet, njezinog kolegu Spider-Mana čeka duhovno mukotrpniji posao. Problem ovog serijala je što se nakon razdoblja Sama Raimija na neki način uvijek vraćao na početak; slično je i s Povratkom kući, ali uz upotrebu relativno efektne scenarističke dosjetke. Uspješno obavljen posao u Kapetanu Americi nije Čovjeka-pauka uvrstio među Osvetnike, štoviše Stark/Iron Man (Robert Downey Jr.) mu je namijenio redovno pohađanje škole uz povremeno sprečavanje sitnih kriminalaca u njihovim namjerama. Spider-Manu je sve to prilično dosadnjikavo, ali društvo je puno zahvalnije običnim i svakodnevnim poštenjačinama nego spašavateljima svijeta što, međutim, Peteru Parkeru/Spider-Manu samo donosi ljubavne i društvene probleme. Autorima je to prilika za umješnu ironijsku distancu spram superherojskih moći; nakon mračnih, zrelih i psihološki kompliciranih junaka, dobili smo smušenog tinejdžera što je zapravo povratak na stare staze slave alter-ega stripovsko-filmskih junaka. Prilično je zgodan i nastup Michaela Keatona kao glavnog negativca pa se, eto, nakon Supermana i Čovjek-pauk nekovrsno sukobio s Batmanom - i to onim originalnim. Nažalost, Watts i njegovi scenaristi nisu odoljeli predugačkim akcijskim scenama pa je Spider-Man, koliko god bio dobar, Marvelu uspio tek lagano smanjiti zaostatak za DC Comicsom u sezoni ljeto 2017. čija je gospodarica Wonderwoman.



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a