Vrijednost razbijenih prozora

Dok pješačim do posla (zapravo, do svugdje) uvijek prođem pokraj nekakve napuštene kuće, razbijenog stakla i mnoštva grafita. Moj američki senzibilitet govori mi da bih trebao biti nervozan i na oprezu jer nekakav kriminalni element može svaki čas iskočiti odnekud i zahtijevati 'novac ili život'. A pošto su hrvatski gradovi poput malih zona antiameričke logike, pretpostavka da estetska oronulost vodi ka zločinu potpuno je pogrešna. U Hrvatskoj, stvari često nisu onakve kakvima se na prvi pogled čine.

U 80-im godinama prošlog stoljeća, dva kriminalista, James Q. Wilson i George L. Kelling, došli su do teorije o prevenciji zločina, poznatije kao 'teorija razbijenih prozora'. Prema toj teoriji, u kvartovima gdje caruje vandalizam (oštećenja na nekretninama i grafiti), stanovnici su ili apatični ili nesposobni spriječiti takva nedjela, što u praksi znači da broj prekršaja i zločina raste.

Strogo čuvana kvaliteta života

Rješenje: prevenirajte razbijene prozore. Tehnički govoreći, angažirajte policiju da se fokusira na uhićenja onih koji 'narušavaju kvalitetu života'. Mnogi gradovi diljem SAD-a pribjegli su upravo tome, a najpoznatiji je primjer njujorškog gradonačelnika Rudyja Giulianija u 1990-ima. I dok se činilo da je u slučaju New Yorka to upalilo, nevjerojatno mi je kako bi se ista ta politika u Hrvatskoj činila ridikuloznom. Hrvatska je čista suprotnost teoriji razbijenih prozora. Čini se da odluku o tome što će se sankcionirati, a što će proći nekažnjeno, donose susjedi iz kvarta.

Uzmimo za primjer park ispred moje zgrade. Kao prvo, tamo se počesto pije pivo (ponekad i borovnička). Ponekad to radim ja u društvu drugih roditelja (iako obično odemo u obližnji kafić), a ponekad mladi ljudi. E sad, mrzim kad se mladost s bocama okupi u parku. Ne zato što brinem da će počiniti kakav nestašluk, do čega u pravilu niti ne dođe, nego zato što su glasni, a to obično bude kasno. Zbog njih ne mogu zaspati. Ipak, nitko ne zove policiju. A znam da ih svi čuju.

Zvati policiju?

Ponekad predložim ženi da ona zove policiju (to je zbog jezika – ako je ikada potrebna preciznost u izričaju, to je kad zovete policiju), a ona me pogleda kao da sam skrenuo s uma: Zvati policiju zato što tinejdžeri piju u parku? Jesi lud? Čini se da je ovdašnja policija rezervirana za važnije stvari od toga da nadzire 'zabavu'. A ljudi nekad stvarno zovu policiju. Vidio sam ih kvartu, jednom kad je, barem tako mislim, opljačana lokalna trgovina, i još nekoliko puta zbog prometnih nezgoda. Pretpostavljam da je isto kada su u pitanju grafiti. Mislim, tko bi želio poslati nekoga iza rešetaka zato što je nanio malo boje na ionako izblijedjelu fasadu? O ne, što si to učinio? Zbog tebe sad ta raspadajuća fasada izgleda… bolje?

Kapaciteti strpljenja

Prema mom iskustvu, Hrvate odlikuje ogroman kapacitet strpljenja... i vjerovali ili ne, razumijevanja (što bi neki moji hrvatski prijatelji opovrgavali). Dopuštati tinejdžerima da piju u parku nije znak ravnodušnosti, kao što bi to sugerirala teorija razbijenih prozora, to je prihvaćanje tinejdžera kao... tinejdžera.

Angažiranje policije u nečemu što jedva da je nekakav problem zapravo bi stvorilo problem. Osim što bi zaokupilo policiju, obilježilo bi klince zbog nečeg što smo svi mi vjerojatno nekad činili ili smo to barem žarko željeli. Možda je stvar baš u tome što i ovdje, kao što je to obično slučaj u Hrvatskoj, postoji nekakav element tradicije. Tinejdžeri koji piju u parku mogu podsjetiti odrasle na vremena kada su oni bili tinejdžeri i pili u parku. Takvo sjećanje ja ne mogu imati, jer bi, znate već, netko jednostavno pozvao policiju.


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a