Mjesto gdje preživljava sućut

Pitaju me ponekad iz udruga osoba s invaliditetom ili neki „mali“ ljudi s velikim problemima kako dobiti mjesto u medijima, kako novinari odabiru teme. Ponekad urednici odrede one koji imaju financijsku ili političku moć kao zaslužne za minute i retke medijskog prostora. Meni srećom to nikad ne govore jer ja izbjegavam moćne.

Prije nekoliko tjedana jedna je moja Facebook prijateljica podijelila fotografije s profila Crvenog Križa iz Gline. Zastao sam na onoj gdje je lice volonterke Olivere Strejček obojano nekom mješavinom zaprepaštenja i tuge pogledom na siromaštvo zapuštenih uvjeta u kojima živi jedna starica u selu Bojna 20-tak kilometara od Gline. Kada sam vidio to lice shvatio sam da moram otići tamo snimiti reportažu za emisiju Normalan život iako sam također znao da ću upiti u sebe tu tugu i variti je danima.

15-tak kilometara od Gline u selu Donji Klasnić dočekao nas je 91-godišnji Stevo Obradović: „"Ništa iz svojeg života ne pamtim da je bilo lijepo osim što sam išao u školu. Kao mali morao sam teško raditi i kopati. Dobro je da voda otkravila pa mi je sad ne moraju donosit. Plakao sam kao dijete kad su mi rekli da Crveni križ možda neće više dolaziti. Sad dolaze a ja gledam kako se smiju i kako su mlade." Preko potoka i klimavog mosta živi 86-godišnja Ljuba Obradović koja žali što joj je umro nećak koji ju je osim volonterki Crvenog križa i patronažne sestre jedini obilazio. Umro je a nitko joj to od rodbine nije javio. „Molim se svaki dan Bogu da krepam!“ „Ne možeš to od njega tražiti!“, pokušava je utješiti volonterka Zora Roksandić i skreće joj pažnju na novi kalendar pa joj pokazuje kako da se snađe u njemu. Tlak je visok jer Zora ne pije lijekove redovito.

Čudno je to kad vas djeca sličnih staraca nazovu iz Kanade i optuže da im roditelje ne obilazite a to mi bez vozila Crvenog Križa ne bismo ni mogli“, priča mi u razgovoru za opuštanje prije snimanje televizijske izjave ravnateljica Centra za socijalnu skrb Glina Branka Kosić,“još se u tim selima ne vidi najgore već tu u gradu gdje smo imali slučaj da dementna starica živi u podrumskoj prostoriji i na beton vrši nuždu. Kako je moguće da toj snahi, koju smo zatekli da mete taj izmet, i sinu nije jasno što je u tomu neprihvatljivo, jesu li ljudi zaista toliko primitivni? „Da, nažalost jesu“, rekla je na to ravnateljica Crvenog križa Alberta Cestarić koja  se lavovski bori za dostavu hrane, prijevoz liječniku i čišćenje bunara starijih u tom kraju.

Djeca bi se osim u slučajevima prijašnjeg zanemarivanja od strane roditelja ili kad i sami imaju niska primanja morala brinuti o starijima no… djedovi i bake srame se o tome svjedočiti pa je teško pokrenuti postupke…U Glini se Centar za socijalnu skrb snalazi s 17 udomiteljskih obitelji od kojih svaka može primiti po 4 stara štićenika. Kada oni koji su sam i stari pristanu otići iz svojih nagnutih drvenih kućica.

Naravno poznajemo svi one koji će reći:“Baš nas briga! Djeci, koja su ostavila te starce nije bila dobra ova zemlja!“ Ili: „Svako neka se brine za sebe, sigurno su starci bili dosadni ili nisu bili dobri roditelji!“ No ipak ja mislim da tamo gdje nema sućuti nema ni sigurnosti ni čovječnosti bez koje se krajolici prazne. Prazni krajolici poput praznih srca.


*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a