Tata, gladan sam

Potresla me priča o obitelji i djeci koja su gladna. Nitko ne bi znao za tu obitelj da dijete nije reklo da je gladno i da jedna Kristina Paić nije na svom Facebook profilu napisala što je čula - da otac nema dovoljno novca da svom sinu kupi kiflu. Otac je osoba s invaliditetom i nažalost ne radi, pa svoj kruh 'zarađuje' skupljajući boce po gradu.

Taj isti otac boluje od multiple skleroze, ima i hidrocefalus, teško je pokretan, živi u kući koja nije prilagođena i mora se po metalnim stepenicama spuštati dolje i ići gore. Tragično je da smo postali društvo koje je dozvolilo da i osobe s invaliditetom moraju skupljati plastične boce i pokušati prehraniti svoju obitelj te žicati novac na cesti.

Doveli smo osobe s invaliditetom do ruba ljudskosti i dostojanstva ali ovdje je još tragičnije da nitko ne vidi čovjeka koji danima skuplja boce da mu djeca ne budu gladna i žedna.

Kad će država shvatiti da osobama s invaliditetom mora država biti potpora i podrška a ne da su osobe s invaliditetom prepuštene sustavu koji ne vidi da te iste osobe jednostavno ne mogu preživjeti. Djeca nisu kriva što su gladna. Isto tako djeca nisu kriva što njihovi roditelji zbog bolesti ili drugih stvari ne mogu zaraditi da bi im priuštili normalne obroke. Sve dok se mnogi razbacuju i hranom i novcem do tada ćemo još uvijek imati gladnu djecu za koju još uvijek ne znamo koliko ih uopće ima, a njihovi roditelji nisu u mogućnosti zaraditi za njihovu hranu.

Sreća je u tome da je ovu priču čula Kristina u tramvaju i da je pokazala svoje veliko srce kako bi pomogla toj obitelji, a koliko još takvih obitelji imamo? Sramotno je da smo danas u 21. stoljeću i da bacamo tone hrane a gladnih je i previše.

Isto tako imamo i socijalne dućane koji pomažu da ne bi bilo još više gladnih ljudi.
Kod obitelji Karamatić bi pod hitno trebalo riješiti stambeno pitanje i da taj stan bude prilagođen teško nepokretnoj osobi.

Iliji Karamatiću svaka čast kao ocu i glavi obitelji koji se usprkos svom invaliditetu ne predaje, ne žali se, ne kuka već svaki dan po ovom hladnom vremenu je negdje, skuplja boce, brine se da mu dijete ima obrok. Tragično je da ova priča nije završila u medijima ne bi ni znali kako živi ova obitelj. Gdje su svi socijalni programi grada Zagreba i naše nam države koji trebaju biti podrška i pomoć osobama s invaliditetom?

Što bi bilo da nismo saznali za priču Ilije Karamatića ili neke druge obitelji koja ima isti problem a za njih i ne znamo? Pitanje je koliko takvih obitelji ima a da ni ne znamo. Pokazuje se još jedna činjenica - da nismo spremni osobama s invaliditetom omogućiti radno mjesto pa da bar rade 4-6 sati dnevno i zarade za koliko toliko normalan život.

Zašto moramo ovisiti o dobroj volji građana da pomognu bilo kojoj osobi s invaliditetom ili bez invaliditeta koja se nalazi u problemu da je socijalni slučaj? Jesmo li se ikada pitali koliko se novca troši na gluposti a nismo napravili plan koliko zapravo imamo siromašnih obitelji, djece, osoba s invaliditetom, koje su sve njihove potrebe i gdje su sva ona sredstva koja su predviđena u proračunu. Zašto se do danas još nije počeo rješavati taj problem i tko je kriv da nažalost imamo sve više gladnih, promrzlih i ljudi koji su jednostavno na rubu života a da za to nisu sami krivi? Nemojmo zaboraviti da svatko od nas može postati socijalni slučaj i da mu za to nije potrebno puno. Isto tako oni koji pišu zakone, pravilnike i imaju novce koje bi trebali dati ljudima koji se nažalost u ovom kapitalizmu ne mogu snaći,ali trebaju im pružiti mogućnost i podršku da krenu ispočetka.

Ilija Karamatić je za mene heroj naše ulice jer je šutio, skupljao boce, nije tražio pomoć i brinuo se o svojoj djeci a ona su toliko skromna da kad to vidim zaboli me srce. U svakoj normalnoj europskoj zemlji kad bi izišao ovaj problem gladne obitelji, osobe s invaliditetom digle bi sve socijalne službe i problem bi se riješio u dva tri dana. Išlo bi se vidjeti ima li još takvih primjera i pokušao bi se riješiti problem u cjelosti.

Jedna moja susjeda svaki dan ide u grad prositi a isto je osoba s invaliditetom, pa ju nitko ne pita od čega i kako ona živi. Ako to svi znamo, a žmirimo onda smo jednako krivi zato što nismo učinili da bolje žive. Ja sad neću reći da su svi krivi u centrima za socijalnu skrb, nema dovoljno socijalnih radnika a država i grad Zagreb nisu napravili dovoljno programa da pomognu onima kojima je potrebno da više ne bude gladnih, žednih, golih i bosih.

Ovaj tekst mi je bilo užasno teško pisati jer cijelo vrijeme razmišljam tu, dok je meni toplo, koliko njih okreće kontejnere, hoda po kafićima da bi skupilo boce kako bi mogli prehraniti obitelj i mogli koliko toliko normalno živjeti. Moramo se isto sjetiti, sigurno negdje ima u prihvatilištu beskućnika i osoba s invaliditetom koji su sada po kolodvorima i napuštenim mjestima. Meni se cijelo vrijeme po glavi vrte mala mjesta i sela gdje žive osobe s invaliditetom. Tko njih vidi? Tko će njima pomoći ako imaju problem ili potrebu a žive u teškim uvjetima?

Pod hitno treba napraviti registar osoba koje imaju socijalnu potrebu i javno ga objaviti na internetu tako da vidimo kome sve treba pomoć ali i koliko bi im se realno pomoglo da žive dostojanstveno kako i priliči.

Toliko od vašeg blogera za ovaj put. Svi oni koji su sada na cesti ili skupljaju boce kako bi prehranili svoju obitelj, veliki pozdrav!

Hrvoje Antonio Belamarić



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a