Srce dijaspore

Prije tri godine, kad sam počeo pisati blog za Glas Hrvatske, u svom prvom postu spekulirao sam o razlikama između emigranata iz zemalja engleskog govornog područja i pripadnika klasične dijaspore . Mislim da sada znam u čemu je razlika. Pred koju noć, sanjao sam da sam preselio natrag u SAD. Sjećam se jedino osjećaja olakšanja, kao da su sve moje bitke iz života u Hrvatskoj već iza mene i mogu se opustiti. 

Iako sam dosta napredovao u procesu prilagodbe životu u Hrvatskoj, postoji još taman toliki odmak da se svako malo osjetim neprirodno. Nad moju svakodnevnicu uvijek se nadvije sjena nesporazuma, koja padne na svaki razgovor i stoji iza svake propuštene aluzije na ovdašnju kulturu. Lagana, gotovo neprimjetna nijansa sive krasi sve one obećavajuće susrete i razmjene, poput naručivanja kave, pozdravljanja, odlaska u dućan. Sjena je najtamnija kad sam potpuno neupućen, bez ikakve šanse, jer izgovaram prave riječi i sve razumijem, ali mi nedostaje ta kulturalna nijansa kako bih mogao istinski i potpuno sve shvatiti. 

Obično između mene i stvarnosti stoji nekakav sivi međuprostor, poput zagrebačke zimske izmaglice. Nesporazumi i nerazumijevanje su poput tanke koprene koja otupljuje jarke boje mog rodnog kraja. Kad ste doma, nema 'kasnog paljenja' ili je ono svedeno na minimum jer vam je sve – gdje ste, što ste i što činite – blisko i intuitivno. 

E sad, svjesno, racionalno, nemam nikakvog interesa za povratak u SAD. Osobito kad vidim smjer u kojem ide politika i tviteraša na čelu države. Potpuno sam svjestan da su moj život, moja sadašnjost i budućnost u Hrvatskoj. U Americi ostaje samo moja prošlost. 

Je li to ono što nekoga čini pripadnikom dijaspore? Je li to podvojeni život, kad nešto znate koristeći mozak, ali nešto drugo osjećate srcem? Razmišljam o svim Hrvatima koji žive u Njemačkoj, Kanadi i SAD-u, o tome zašto se oni ne vraćaju natrag. Mislim da sad razmijem. Njihov je život, poput moga, u inozemstvu, iako njihovo srce čezne za rodnim krajem. 

Moj san bio je, naravno, smješten u prošlost. Naposlijetku, i obiteljski dom kakvog poznajem postoji još samo u prošlosti. I upravo sad, na ovom mjestu, cijela stvar može se oteti kontroli – zavodljiva pomisao na povratak kući može biti prijelomna jer stvar više nije samo u domu, već i u samoj prošlosti. Dok se uspinjem ljestvama života i ulazim u srednju dob, ideja da se nekako mogu vratiti u prošlost zamamna je onoliko koliko je i iluzorna. 

Sva politička dijaspora ovog svijeta kolektivno dijeli takvu čežnju. I dok razlog za moje vlastito izgnanstvo nije nikakva velika politička propast ili nesreća, žudeći za svojom kućom koncept doma iskristalizirao sam u imenicu koja se odnosi na sasvim specifično vrijeme i mjesto. Mi, raspršeni, znamo zašto živimo u inozemstvu a ne kod kuće, ali su naša srca ta koja odbijaju prihvatiti da su to 'vrijeme i mjesto', naši domovi, prestali postojati one minute kad smo otišli. 

 *Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a