Povećalo Damira Matkovića: Što nakon pada Alepa

Danas, nažalost, o Alepu govorimo samo kao o gradu patnji, stradanja i ruševina, a riječ je o jednom od najstarijih gradova na svijetu. Na tom mjestu naselje u kontinuitetu postoji već gotovo 5000 godina. Prebogatu povijest i neprocjenjivu kulturnu baštinu rat je doveo na rub iščeznuća.

Damask je političko središte, ali Alep je bio gospodarsko srce Sirije. Više od trećine svih radnih mjesta u Siriji bilo je na području Alepa i okolice. Grad je imao 97.000 registriranih tvrtki. Najvažnije su djelatnosti bile tekstil i prerada kože, a postojale su i velike petrokemijske tvornice. Alep je bio i središte sirijske farmaceutske industrije. Ondje se proizvodilo više od 60% svih lijekova. Nakon što su farmaceutski pogoni uništeni ili teško oštećeni Sirija se suočila s nestašicom lijekova.

Važnost i tisućljetni prosperitet Alep duguje izvanrednom zemljopisnom položaju. Nalazi se na raskrižju dvaju iznimno važnih trgovačkih koridora. Jedan je put svile, a drugi povezuje Sredozemlje s Mezopotamijom. Grad se nalazi na sjeverozapadu Sirije, oko 45 km od granice s Turskom. Zahvaljujući brzorastućoj industriji i potrebi za radnom snagom, u Alepu se u proteklih nekoliko desetljeća silno povećao broj stanovnika. Samo od početka našeg stoljeća grad je dobio oko milijun novih stanovnika. Uoči izbijanja pobune i rata, Alep je imao gotovo 3 milijuna stanovnika, otprilike jednako kao i Damask. Posljedica masovnog doseljavanja iz ruralnih područja bio je nekontrolirani rast divljih (ilegalnih) predgrađa. Procjena je da ona danas zauzimaju oko 35% gradskog prostora.

Postoji jasna razlika između istočnog i zapadnog dijela Alepa. U zapadnom žive starosjedioci, srednji i bogati sloj građana, trgovaca i industrijalaca. Istočni dio naselili su došljaci. Pobuna je počela u istočnom dijelu i izdržala četiri godine. Zapadni dio je cijelo vrijeme ostao pod nadzorm sirijskog režima. No, u uzajamnom bombardiranju sukobljenih strana i zapadni dio je uništen.

Složenosti stanja u Alepu pridonosi i vjerska i etnička raznolikost. Većina stanovnika su suniti, Kurda je oko 20%, a 10% su bili kršćani različitih denominacija. Zanimljivo je da se u tri sela s ukupno 4000 stanovnika, u brdima južno od Damaska, i danas govori zapadno-aramejskim, jezikom kojim je govorio Isus Krist.

Tijekom pobune protiv režima Bašara al-Asada, koja traje već petu godinu, najteže je stradala kršćanska zajednica. U pobuni se vrlo rano ispostavilo da su islamski fanatici najveća snaga u borbi za rušenje Al-Asada. Takozvane demokratske snage su se pokazale razjedinjene i nedjelotvorne, više maštajući o svojoj ključnoj ulozi nakon rata, nego o borbi za uspostavu demokratske vlasti. Uglavnom, više su vijećale u Istambulu i drugim svjetskim metropolama, nego što su organizirale borbu svojih pristaša. U strahu od vjerske netolerancije islamskih fanatika koji su na bojnom polju nizali uspjeh za uspjehom, sirijski kršćani svih denominacija listom su stali na stranu Bašara al-Asada. Bilo im je kristalno jasno da im jedino opstanak Bašarova režima jamči budućnost.

Zbog takvog stajališta islamski fanatici tako su se žestoko okomili na kršćane, tako da je kršćanska zajednica praktički uništena, odnosno svedena na ostatke ostataka. Nekada je kršćana u Siriji bilo više od 2 milijuna, a danas ih je ostalo od 300.000 do 500.000.

Na primjer, prije rata u Siriji je živjelo oko 80.000 Armenaca, pripadnika Armenske apostolske crkve (pravoslavne). Oni su u Siriju počeli dolaziti još u srednjem vijeku, prije turskih osvajanja, a dio ih se doselio iz drugih područja Otomanskog Carstva nakon turskoga genocida u Prvome svjetskome ratu. Najviše Armenca živjelo je u Alepu, gdje su pripadali srednjem i imućnijem sloju društva. Mnogi su bili ugledni poduzetnici i industrijalci i znatno su pridonosili gospodarskom rastu Alepa. Od izbijanja pobune Armenci su se počeli masovno iseljavati. Od nekadašnjih 80.000, armenska zajednica pala je na manje od 20.000 ljudi. Izbjegli su diljem svijeta, a najviše u Ameriku, Kanadu i zapadnu Europu.

Zanimljivo je da ih je 18.000 izabralo preseliti se u Armeniju, s kojom zapravo nemaju nikakve veze. Njihovi su preci odande doselili prije 500 ili 700 godina. Iako i sama siromašna i u nevoljama, mala Armenija radosno je primila sunarodnjake i uz financijsku pomoć velike armenske zajednice u SAD-u pokušava ih zbrinuti i olakšati im uklapanje u domovinu. To je otprilike isto kao kada bi Hrvatska primila i zbrinula 18.000 Gradišćanskih Hrvata. Uz napomenu da su jezične razlike između Armenaca iz Armenije i onih iz Sirije mnogo veće nego razlike između Hrvata i Gradišćanskih Hrvata.

Doseljenici iz Sirije govore istočnoarmenskim, kojim se govorio na cijelom području Otomanskog Carstva, a u Republici Armeniji, koja je zapravo tek manje od trećine povijesne Armenije, u službenoj je uporabi zapadnoarmenski, koji je mnogim došljacima iz Sirije teško razumljiv. I obratno.

Iako u Siriji postoji desetak kršćanskih crkava, koje nisu uvijek u punom suglasju, gotovo sve su prihvatile staro rusko stajalište iz 19. stoljeća da će Rusija biti zaštitnica kršćana u regiji. Poglavar Sirijske pravoslavne crkve, patrijarh Ignatios Ephrem II., otvoreno kaže: „Rusija je dala nadu sirijskom narodu.“

Vođe kršćanskih zemalja u veoma su nelagodnoj situaciji. Njima je savršeno jasno da bi uklanjanje Bašara al-Asada moglo biti kraj kršćanske zajednice u Siriji, ali to ipak nije razlog da podupru njegov ostanak na vlasti. Pa radije šute i sirijske kršćane prepuštaju sudbini. Jedino je papa Franjo početkom prosinca u Damask poslao svog izaslanika da s Al-Asadom razgovara o budućnosti kršćanskih zajednica. O tom razgovoru nisu objavljene nikakve pojedinosti.

Bitka za Alep zapravo je velika pobjeda Vladimira Putina. Bez njegove Rusije nema rješenje. Kakvo god ono bilo, s njim se mora suglasiti Moskva. Ruska vojska umlatila je gotovo sve protivnike Bašara al-Asada. Ostala je samo takozvana Islamska država, ali s njom ionako nitko ne računa.

No, jasno je da prije bilo kakvog političkog rješenja tzv. Islamska država mora biti vojno onesposobljena. A to će biti mnogo teže nego što se činilo. Naime, ID je u svim mjestima koje drži, a to je otkriveno tek nedavno, iskopao kilometre i kilometre podzemnih tunela. U njima su pohranjene zalihe vode, hrane, lijekova i streljiva, a borcima omogućavaju da se sigurno prebacuju iz jednog u drugi dio grada ili naselja. Ti će se tuneli moći zauzeti jedino izravnom borbom, a to znači uz velike žrtve. Taj teški posao Rusija je velikodušno prepustila Americi i njezinim saveznicima.

Osim malih i međusobno zavađenih sunitskih grupica koje se kite nazivom „Sirijska demokratska fronta“ te grupica islamskih ekstremista koje pomažu SAD, Turska, Saudijska Arabija i Katar, nasuprot Bašara al-Asada nije ostao nitko. Boraveći u Tokiju, predsjednik Vladimir Putin najavio je novu mirovnu konferenciju u Astani, u Kazahstanu. Sudjelovat će predstavnici režima u Damasku i predstavnici oporbe... koje će izabrati Bašar al-Asad.

Predsjednik Putin vrhunski je iskoristio prigodu koja mu se pružila i poput tigra munjevito reagirao i ojačao svoj položaj. U Siriji je ruska vojska neutralizirala svaku oporbu Al-Asadu, a pritom su Rusi imali minimalne žrtve. Tek nekoliko poginulih pilota i vojnih instruktora. Turskoj, koja želi imati odlučujuću ili barem veoma važnu ulogu u raspetljavanju sirijskog čvora, Putin je vezao ruke povremeno potiho najavljujući da je sklon uspostavi kurdske autonomije u Siriji, a to je posljednje što Ankara želi čuti.

U Americi je predsjednička smjena pa u Washingtonu još barem dva mjeseca neće biti nekih ključnih odluka vezanih uz rješenje sirijske krize. Engleska i Francuska, nekadašnje kolonijalne sile koje su nakon raspada Otomanskog Carstva iscrtale današnje bliskoistočne granice država, imaju previše svojih briga (Brexit, predsjednički izbori), a da bi se ozbiljno bavile Sirijom. François Hollande je na odlasku i sigurno je da Francusku neće uvlačiti u nove vojne avanture.

Usput, Engleska i Francuska su se opekle debaklom u Libiji. Tu su operaciju vodili premijer David Cameron i predsjednik Nicolas Sarkozy, koji su u međuvremenu završili u političkom otpadu. Jedini koji je ostao na pozornici i koji polako zateže konce jest ruski predsjednik Vladimir Putin.

Washington i Europska unija dosad nisu pokazali da imaju pravo rješenje ni za Siriju ni za Vladimira Putina koji im je preoteo dirigentsku palicu. Jedino je pitanje kako će i koliko Rusija, koja već ima čvrstu suradnju s Iranom, ojačati svoj utjecaj u Iraku i drugim bliskoistočnim državama.