Švicarski dnevnik Dragana Nikolića: Sveti Gotthard

Uvijek se govorilo – Ako imaš Gotthard, imaš i Švicarsku... U tom planinskom masivu izvorište je čak četiriju rijeka, a huk s njihovih brzaca urezan je duboko u švicarski alpski identitet. Gotthard, međutim, nije samo prirodni, već i prometni simbol zemlje.

Za Švicarce je stoga iznimno bitno što je ključna točka prometnog sustava zemlje napokon i tehnološki pokorena…

Nakon sedamnaest godina danonoćnoga rada, u promet je za korisnike pušten najduži željeznički tunel na svijetu, dug nešto malo više od 57 kilometara. Novi tunel kroz Gotthard ide gotovo pravocrtno (spaja Altdorf i Lugano), bez visinske razlike, ima minimalan broj zavoja. Brzina putničkih vlakova u njemu iznosi 250 km/h, prometovat će ih dnevno za četvrtinu više nego danas.

Nestanak visinskih razlika unutar tunela - najviša točka nalazi se na 550 metara nadmorske visine, ne višoj od one švicarske prijestolnice Berna - omogućit će prometovanje i čak 260 teretnih vlakova dnevno, uz brzinu od 160 kilometara na sat. Novi koridor Rajna-Alpe, koji izravno povezuje Sjeverno i Sredozemno more tj. luke u Rotterdamu i Genovi, europsku željeznicu čini tako još konkurentnijom cestovnom i zračnom prometu (godišnji kapacitet tereta koji prolazi kroz Gotthard raste s postojećih 20 na 50 milijuna tona)…

Prvi je put priroda Gottharda, zbog bolje prometne povezanosti područja, ukroćena u 13. stoljeću, nakon izgradnje Vražjeg mosta preko kanjona Schöllenen. Još davne 1842. kočija s pet konja dvaput tjedno pristizala je u Andermatt i jamčila isporuku pošte između Lugana i Lucerna. Ljeti kočija (slika Poštanska kočija Sveti Gotthard upravo je alegorija ubrzanja koje je donijela industrijska revolucija, a koje je stubokom promijenilo život lokalnoga alpskog stanovništva), zimi saonice (nakon nacionalizacije poštanskih usluga u Švicarskoj 1849. nije bilo neuobičajeno vidjeti kolonu od više od 40 saonica u nizu)… 1852. otvoren je 15 kilometara dugačak željeznički tunel koji je do 1905. smatran najdužim na svijetu (put od Lucerna do talijanske granice skratio se na 9 sati). Otvaranjem starog željezničkog tunela (1882.), koji će u godinama koje slijede polako utonuti u povijest, ovaj dio Alpa postao je iznimno važan na europskom zemljovidu (i za Drugog svjetskog rata tunel je morao biti otvoren zbog odredbi ugovora između Italije i Njemačke). Bili su to tek začeci onoga što će danas izrasti u veliku pobjedu čovjeka i tehnologije nad prirodom…

p.s.
Ne jednom, gledajući kroz prozor supermodernih vlakova u pitomo, pomalo dosadno zelenilo švicarskog krajolika, razmišljao sam kako je najveća kazna u Hrvatskoj živjeti na otocima i uz prugu (dolazim iz regije koja 2016. s ostatkom zemlje nije povezana željeznicom - kao student ne jednom presjedao sam na autobus u Lupoglavu, pa se u vlak opet ukrcao u Rijeci - te se uvijek sa sjetom prisjetim usnulih Brod Moravica, Lupoglava ili Kotoribe i zapitam kako bi ta mjesta izgledala u Švicarskoj). U Švicarskoj, pak, život uz prugu znači i život u bogatim i ušminkanim naseljima, čiji stanovnici nisu građani drugog reda. Zapravo, zbog njihova prava na sve ono što uživaju stanovnici velikih gradova, cijela nacija solidarno izdvaja kroz veće poreze. Pravocrtna željeznica kroz Gotthard simbol je ubrzanja, ali i globalizacije lokalnih zajednica. Uz sve negativne popratne pojave koje, naravno, nužno slijede…