Povećalo Damira Matkovića: Kurdi u mreži suprotstavljenih utjecaja

Prošlotjedni krvavi atentat u istambulskoj četvrti Beşiktaş ponovno je podsjetio na neriješen problem kurdske manjine s kojim se Turska suočava još otkako je Mustafa Kemal srušio sultanat i 1923. proglasio republiku.

U napadu automobilom bombom, koji je eksplodirao pokraj autobusa koji je prevozio policajce, i zatim u samoubilačkom atentatu poginuo je 31 policajac i 7 civila. Teroristički napad dogodio se oko 22.30, dva sata nakon što je završila nogometna utakmica Beşiktaş - Buraspor koju su osiguravali stradali policajci. Stadion Beşiktaş nalazi se nedaleko od povijesnog središta Istambula, trga Taksim i najpoznatije trgovačke ulice, avenije Istiklâl, odnosno u dijelu grada koji najviše posjećuju turisti.

U internetskom priopćenju odgovornost za napad preuzela je oružana skupina Kurdski sokolovi slobode. Turske je vlasti smatraju ogrankom zabranjene Kurdistanske radničke stranke (PKK) koja se već dulje od 30 godina oružjem bori za neovisnost Kurdistana. Turska, UN, SAD i EU smatraju PKK terorističkom organizacijom. Teroristi su objasnili da su atentat u Istambulu izveli kao odmazdu za državno nasilje na jugoistoku Turske, gdje žive Kurdi, i u znak prosvjeda što je osnivač i vođa PKK-a Abdullah Öcalan još u zatvoru.

Inače, turske tajne službe su uz pomoć CIA-e 1999. Öcalana uhitile u Nairobiju, u Keniji, i dovele ga na suđenje u Tursku. Osuđen je na smrt, a kada je Turska, zbog približavanja EU-u, ukinula smrtnu kaznu, Öcalanu je kazna promijenjena u doživotni zatvor.

Nakon što je u ljeto 2015. isteklo dvogodišnje primirje koje su dogovorili PKK i turska vlada, u Turskoj se dogodilo više krvavih terorističkih napada, posebno u Istambulu i Ankari. Kurdistanski sokolovi slobode preuzeli su odgovornost za tri teroristička napada: samoubilački napad u Ankari u veljači 2016. (28 mrtvih), napad u Ankari u ožujku 2016. (37 mrtvih) i napad automobilom bombom u lipnju u Istambulu (11 mrtvih).

Kurdsko pitanje zapravo počinje propašću Otomanskog Carstva, kada se budi turski nacionalizam. Na mirovnoj konferenciji u Sèvresu 1920., kada su saveznici Turskoj oduzeli mnoga područja, dogovoreno je da će Kurdi dobiti autonomiju. U međuvremenu vlast je preuzeo Mustafa Kemal, poslije nazvan Atatürk, i uspio ishoditi nove mirovne pregovore koji su održani u Lausanni. Mustafini su pregovarači bili vještiji nego prethodni sultanovi i Turska je praktički Sporazumom iz Lausanne, potpisanom u srpnju 1923., dobila natrag gotovo sva područja koja su joj oduzeta. Usput, iz ugovora se izgubio svaki spomen Kurda i njihove autonomije.

Sporazumom iz Lausanne status manjine dobili su Armenci, Grci i Židovi, ali ne i Kurdi, koji su u golemoj većini suniti. Naime, pregovarači Mustafe Kemala uspjeli su isposlovati da ni jedan muslimanski neturski narod ne dobije status manjine. Čim je Mustafa Kemal u listopadu 1923. svrgnuo sultana i proglasio republiku, Kurdi su krenuli u borbu za autonomiju. Teški oružani sukobi trajali su do 1928.

Ne postoje točni podaci koliko Kurda živi u Turskoj, koja ukupno ima 78 milijuna stanovnika. Procjene se kreću od 12 do 22 milijuna. Sve do 1991. bilo je zabranjeno korištenje riječi „Kurd“, „kurdski“ i „Kurdistan“. Službena Turska nazivala je Kurde „brdskim Turcima“. Nakon vojnog udara 1980. vojna hunta je potpuno zabranila javnu i privatnu uporabu kurdskog jezika. Ta je zabrana ukinuta 1991., ali ni danas nema škola na kurdskom, a tek je u nekim školama kurdski jezik dopušten kao dodatni predmet.

Iako su i Turci i Kurdi muslimani suniti, etnički su potpuno različiti. Kurdi su indoeuropski narod. Najsrodniji su Irancima, a i jezik im je sličan farsiju. Kurdi su se u svoj današnji zavičaj doselili prije 5000 godina. Turcima je pradomovina Altajsko gorje i stepe centralne Azije, a pod pritiskom Mongola, s kojima imaju neke zajedničke karakteristike, prema Maloj Aziji krenuli su u 10. stoljeću.

Paradoksalno je da je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je uklonio ograničenja uporabe kurdskog jezika i počeo tajne pregovore s PKK-om za postizanje trajnog rješenja, sada postao najveći zagovornik primjene sile prema Kurdima. Erdoğan je svojedobno čak posjetio zatočenog Öcalana i s njim razgovarao o političkom rješenju, što su mu turski nacionalisti tada oštro zamjerili. No ni Kurdi više nisu tako homogeni u potpori PKK-u. Mnogi čelništvu stranke zamjeraju da je nepotrebno gurala mlade u oružane sukobe s nadmoćnom turskom vojskom. U tim je okršajima poginulo mnogo kurdske mladeži, brojna su kurdska naselja razorena ili oštećena, a nije postignut nikakav politički napredak u rješavanju statusa kurdske manjine.

Vrijedi podsjetiti da istraživanja javnog mišljenja pokazuju da 60% Kurda traži autonomiju u sastavu Turske, a 70% turskih ispitanika smatra da se Kurdi žele odcijepiti od Turske i osnovati vlastitu državu.

Umjereni kurdski političar Selahattin Demirtaş (43) prije dvije godine osnovao je prokurdsku Stranku za narodnu demokraciju (HDP) koja zagovara politiku dijaloga i uživa sve veću potporu ne samo onih sklonih ljevici. Upravo je zbog izbornog uspjeha HDP-a na parlamentarnim izborima 2015. Erdoğanova stranka AKP izgubila apsolutnu većinu. Na prijevremenim izborima u studenome 2015. AKP je vratio apsolutnu parlamentarnu većinu, a HDP je po broju osvojenih mandata ostao treća najveća turska politička stranka.

Još prije propalog puča parlament pod nadzorom Erdoğana izglasovao je ukidanje imuniteta zastupnicima etničkim Kurdima, a nakon puča počela su masovna uhićenja dužnosnika HDP-a. U zatvoru su i supredsjednici stranke Selahattin Demirtaş i Figen Yuksedağ. Naime, u HDP-u je pravilo da sve čelne pozicije dijele muškarci i žene. Od listopada uhićeno je 45 gradonačelnika Kurda, a zamijenili su ih vladini povjerenici poslani iz Ankare.

Tursku zabrinjava i stanje u Siriji. Ishode li u konačnici teritorijalnu autonomiju u Siriji, a o tome se sve češće govori, to će dati silan poticaj turskim Kurdima da i oni za sebe traže isto. Sirijski Kurdi imaju s Basharom Al-Assadom prešutni sporazum o nenapadanju. Tri sjeverne sirijske provincije u kojima žive Kurdi zapravo funkcioniraju kao autonomno područje. Sirijska vojska jest ondje raspoređena, ali ne vodi nikakve vojne operacije niti je izložena napadima Kurda. Za nagradu Moskva naoružava sirijske Kurde, koji se bore i protiv tzv. Islamske države, ali i protiv pobunjenika. Uz rusku zračnu potporu, sirijski Kurdi zauzeli su dio koridora između Alepa i Azaza, glavnog opskrbnog puta protu-Assadovih pobunjenika koje podupire Turska. 

Ni Turska ne miruje. Vojni uspjesi Kurda potaknuli su Ankaru da se izravno uključi u rat u Siriji. U područja uz tursku granicu šalje komandose i tenkove kao pomoć pobunjenicima koji se bore i protiv Al-Assada i protiv tzv. ID-a. Uz tursku vojnu pomoć pobunjenici su zauzeli sirijski pogranični grad Jarabulus, sjeverno od Alepa. Na taj su način spriječili Kurde da povežu dva područja koja su oni oslobodili na sjeveru Sirije. Amerika, koja vojno pomaže sirijskim Kurdima, nije reagirala pa su Kurdi razočarani američkim saveznicima koji su dopustili da se turska vojska uklini u kurdsko područje.

U Iraku, pak, turska vojska naoružava i uvježbava Kurde i pomaže im u borbi protiv ID-a. Krajnji je strateški cilj Ankare vojno ojačati Kurde da onda putem njih može po potrebi destabilizirati i oslabiti Irak kako ne bi ugrozio tursko regionalno vodstvo.

U cijelom tom kolopletu strategija velikih i manje velikih sila za osvajanja utjecaja u regiji i nadalje stradavaju nedužni civili. I na turskoj i na kurdskoj strani. Najnoviji atentat u Istambulu, nažalost, nije i posljednji jer na obje strane slabe umjerene, a jačaju ekstremne snage koje probleme žele rješavati oružjem. Bez obzira na broj žrtava.