Povećalo Damira Matkovića: Koliko vrijedi glas birača?

Nakon iznenađujuće pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima, analitičari i dalje pokušavaju pronaći objašnjenje. Oni manje skloni intelektualnim spekulacijama glavni uzrok vide u načinu izbora američkog predsjednika.

Podsjetimo, američkog predsjednika bira elektorski kolegij, a ne izravno birači. Na ovim izborima kandidatkinja Demokratske stranke Hilary Clinton dobila je 2,2 milijuna više glasove nego Donald Trump, u postocima je to 1,5% više, ali je Trump dobio više elektora i tako osigurao pobjedu.(Donald Trump 306 elektora, Hilary Clinton 232. ) To je 5. put u povijesti da pobjeđuje kandidat koji je dobio manje glasova. Posljednji puta se to dogodilo 2000. kada je demokrat Al Gore dobio oko 400.000 glasova više nego republikanac George W. Bush, ali je u Bijelu kuću uselio Bush.

U prvim danima američke neovisnosti raspravljala se mogućnost da predsjednika bira Kongres, ali je prevladala koncepcija elektorskog kolegija koji je uveden 1787. Glavni je razlog bilo uvjerenja da je to najbolji način da se spriječi dominacija jedne regije, odnosno Sjevera nad Jugom.

Svaka federalna država, razmjerno broju stanovnika i broju zastupnika u Predstavničkom domu Kongresa ima određeni broj elektora. Njihov se broj utvrđuje i korigira na temelju popisa stanovništa. Sadašnji broj od 538 elektora temelji se na popisu iz 2010. Ukratko, države s većim brojem stanovnika imaju više elektora, i to nije sporno. Zbog praktičnosti sve države osim dvije (Nebraska, Maine) primjenjuju načelo winner take all i tako zapravo modificiraju rezultate glasanja birača, što jest sporno. Clinton je u Kaliforniji možda dobila i 2 milijuna glasova više od Trumpa, ali joj na nacionalnoj razini to ništa ne pomaže. U Kaliforniji bi pak osvojila svih 55 elektorskih glasova i da je pobijedila sa samo jednim glasom više.

Iako većina federalnih država zakonom obavezuje svoje elektore da poštuju odluke birača, dio država ne propisuje takvu obavezu pa je zato teoretski još uvijek moguće da elektorski kolegij za novu predsjednicu izabere Hilary Clinton. Naravno, nitko ozbiljan ne vjeruje da bi se to zaista moglo dogoditi.

Točno je da je Hilary Clinton dobila veći broj glasova od Trumpa, ali točno je i to da je dobila čak 6 milijuna glasova manje nego Barack Obama prije 4 godine. Govorilo se da su Republikanci u krizi, da im prijeti raskol (Tea Party), ali je zapravo ispalo da su demokrati u puno goroj krizi! Nije samo elektorski sustav kriv za njihov poraz. Rezultati izbora pokazuju da su demokrati izgubili dio svojih tradicionalnih birača, a to su radnici. Oni su masovno prešli u tabor republikanaca i glasali za Trumpa.

Trump je uvjerljivo dobio središnji dio, ondje gdje je nekada bilo srce američke industrije, a danas tek njezini ostaci jer su industrijski pogoni odavna preseljeni u Kinu, gdje su radničke plaće osjetno niže nego u Americi. Uzaludna bi bila sva liberalizacija Deng Xiaopinga, da nije bilo američkih investitora koji su pohrlili u Kinu preseljavati proizvodne pogone. Usput rečeno, zbog nižih troškova i niže cijene rada niti jedan od tih proizvoda čija je proizvodnja preseljena u Kinu, Bangladeš, Maleziju, Tajland ili Indoneziju nije pojeftinio!

I dok zarada vlasnika i dioničara raste, milijuni radnika u Americi (i Europi) ostali su bez radnih mjesta. Sve negativne posljedice globalizacije oni su izravno osjetili na vlastitoj koži. Demokrati, koji su radništvu tradicionalni saveznici jednostavno su prerano otpisali radništvo kao važnu skupinu birača. Usmjerili su se pretežno mladima i obrazovanima i pokazalo se da to nije dovoljno. Trump je pobijedio zahvaljujući glasovima starijih i niže obrazovanih bijelaca.

U Europi se događa potpuno isto. Ljevica je posvuda u krizi. Od Tonyja Blaira nije se pojavio niti jedan pravi vođa. Matteo Renzi pokušava biti lice nove, moderne europske ljevice, ali ima problema s vjerodostojnošću u vlastitoj kući, Italiji. Alexis Tsipras, kratkotrajna zvijezda nove ljevice, nakon izborne je pobjede preokrenuo ploču i danas je više neoliberal nego društveni reformator.

U Francuskoj su socijalisti, najveća lijeva stranka, radništvo otpisali jer kao to su prošla vremena. Mi sada živimo u post-industrijskom dobu i radništvo više nije među prioritetima. (Kad kažem radništvo onda ne mislim samo na one musave radnike u čeličanama, nego i na sve one koji su obični mali zaposlenici.) Kada je na sjeveru Francuske propala tekstilna industrija, zatvorili se rudnici ugljena i propala metalurgija, a to se nije dogodilo preko noći, taj je proces trajao 40-ak godina, ljevica baš nije pokazala pretjeranu brigu. I što se dogodilo? Ti ljudi danas glasaju za krajnju desničarku Marine Le Pen.

U predizbornoj kampanji Trump je govorio svašta, no većina njegovih obećanja koja je milo čuti njegovom biraču zapravo je teško ostvariva ili pak neostvariva.

Prva žrtva mogao bi biti Sporazum o klimatskim promjenama, tzv. Pariški sporazum potpisan 12. prosinca 2015. nakon godina mukotrpnih pregovora. Trump, koji ne krije da je klimatoskeptik, u kampanji je najavio da će Amerika izaći iz tog sporazuma jer je za Ameriku nepovoljan. Pravila predviđaju mogućnost da zemlja potpisnica nakon 4 godine može izaći, ali Trump nema vremena toliko čekati. A i ne mora. Naime, sporazum nije obvezujući i ne predviđa nikakve mehanizme sankcija za one koji su potpisali da će smanjiti emisije stakleničkih plinova, ali se toga ne drže. Treba reći da je upravo Amerika inzistirala da u tekstu sporazuma ne bude nikakvih prisila. Predsjednik Obama tada nije imao većinu u Senatu, pa je želio izbjeći glasovanje. Inače, SAD su nakon Kine drugi najveći svjetski zagađivač stakleničkim plinovima.


U borbi protiv terorizma Trump je najavio povratak mučenja u istražne svrhe (waterboarding i slično) Ono je, istina, potiho vraćeno nakon napada u New Yorku, ali u vrijeme predsjednika Clintona Amerika je 1994. ratificirala Konvenciju protiv mučenja. Mučenje zatvorenika i zarobljenika, prema međunarodnom pravu smatra se i ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Usput, izvještaj Senata kazuje da CIA mučenjem nije uspjela dobiti ni informacije ni suradnju zatočenika.


Granica SAD i Meksika duga je 3.145 km. Još je predsjednik George W. Bush 2006. u Kongresu, u kojem su tada republikanci imali većinu u oba doma, provukao Zakon o sigurnosnoj ogradi koja bi trebala biti dugačka 1.100 km. Izgrađeno je oko 930 km, a Trump želi još 1.600 km zida visokog 10 do 12 metara. Sam Trump trošak procjenjuje na 8 do 10 mlrd dolara, ali Washington Post je u izračunao da bi taj građevinski pothvat mogao stajati i 25 milijardi dolara. Trump je u kampanji tvrdio da će sve troškove snositi Meksiko. Kada je meksički predsjednik to izričito odbio, predložio je uvođenje posebne takse na novčane doznake koje iz SAD šalju Meksikanci bez radne i boravišne dozvole. Njih je, prema procjenama,oko 6,5 milijuna.

Trump je obećao i Uvođenje nacionalne preferencije pri zapošljavanju. tj. prednost američkim državljanima. To se može tumačiti kao promicanje diskriminacije pri zapošljavanju temeljene na nacionalnosti što izričito brani Zakon o građanskim pravima (Civil Rights Act) iz 1964. Uz to, 14. amandman ustava kaže da su na tlu Amerike svi jednaki pred zakonom, bili ondje legalno ili ilegalno. Da bi proveo obećanje trebao bi promjene ustava, a za to morao dobiti 2/3 većinu i u Senatu i u Predstavničkom domu. Da bi promjene i dopune počele važiti, nakon glasanja u Kongresu, treba ih ratificirati ¾ federalnih država.

Trump bi rado ukinuo i pravo tla. Naime, od 1868. 14. amandman ustava kaže da se činom rođenja na tlu Amerike stječu sva građanska prava, uključujući i državljanstvo. Ta je odredba uvedena nakon završetka građanskog rata kako bi olakšala uklapanje u društvo ljudi koji su s Juga odlučili preseliti na Sjever. Više od puke pravne odredbe, to je dio američke povijesne baštine i malo je vjerojatno da bi republikanci podržali njezino ukidanje.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a