Dalekoistočni dnevnik: Blago Burme - Plutajući vrtovi jezera Inle

Na pola puta sjeverno od nekadašnje burmanske prijestolnice Yangona prema posljednjem carskom gradu u toj zemlji – Mandalayu, leži jezero Inle ili Inle Sap. Radi se o drugom po veličini jezeru u toj zemlji koje, iako je relativno plitko (s prosječnom dubinom od neka 2,5m) ima nevjerojatan značaj za taj kraj ali i Burmu (Mjanmar) u cjelini.

Inle, s površinom od 116km2, dom je velikom broju endemskih životinjskih vrsta, ali i zanimljivim plutajućim vrtovima koji prehranjuju spomenutu regiju, dobar dio zemlje, ali i turiste koji tu dolaze izvan kišne sezone.

Oni se naime nalaze na jezeru samom, u dijelovima gdje je voda dublja. Sjeme se sije u plodno blato koje pluta nad površinom vode u ‘vijencima’ od suhe trave koji se vezuju u redove uz štapove od bambusa koji također podržavaju mlade biljke dok rastu.

Ovisno o sezoni, vrtovi se koriste većinom za uzgajanje rajčica, krastavaca, tikvi i mahunarki. No, takva vrsta vrtova svakako nije pogodna za korjenasto povrće. No s obzirom da je oko Inlea čitava sila plodne zemlje, tu također rastu riža, luk, mladi luk i mrkve.

Rajčice koje dolaze s Inlea najpoznatije su i najbolje u Burmi, a čak i oni koji imaju tu sreću da odrastaju u zemlji (Hrvatska!) sa sočnim rajčicama – moraju priznati da su ove zaista nevjerojatne.

Uz riblje te specijalitete od riže i graha, upravo je rajčica okosnica prehrane te ključni dio salate, karakteristične za taj kraj, od crvenih i zelenih plodova s umakom od sezama, kikirikija i češnjaka.

Zbog golim okom vidljivih prirodnih pogodnosti i resursa ovaj kraj je poprilično zdrav i sretan. Ne u onom zapadnjačkom smislu u kojem se bogatstvo mjeri najnovijim modelom iPhonea, nego u onom temeljnom na kojeg smo odavno zaboravili.

Veliki postotak stanovnika koji živi na i oko jezera proizvodi dovoljno za sebe i svoje obitelji te su relativno bogati. Unatoč toj proizvodnoj samodostatnosti oni i dalje žive u skromnim kućicama ili splavovima iznad jezera napravljenima od tikovine odnosno bambusa.

Većina prijevoza preko Inlea (na kojem pluta više različitih sela koje karakterizira druga vrsta obrta kojim se njegovo stanovništvo bavi) vrši se duguljastim brodovima. Oni veći danas redovito imaju motore, a mnogi služe i za prijevoz turista, što je svakako dodatan izvor zarade za brodarske obitelji.

Tradicionalno upravljanje uključuje jedinstveni način veslanja nogom. Odnosno osoba koja upravlja stoji na kraju broda s nogom koja obuhvaća i pokreće veslo. Razlog tome leži u činjenici da je jezero nekoć bilo prekriveno s mnogo više šaša i plutajućih biljki te je vidljivost bila bolja ako bi se veslalo ovako. No, to su radili samo muškarci, a žene su se redovito služile rukama.

No, bez obzira na sve modernizacija uzima svoj danak. Naime, u svrhu jačanja proizvodnje počelo se uvoziti bolje sjeme iz Kine i s Tajlanda što znači pojačano korištenje gnjojiva i pesticida, a samim time i znatno onečišćenje jezera.

Ono je uzrokovalo rast biljki koje nisu karakteristične za taj kraj poput vodenog zumbula koji smanjuje razinu kisika u vodi što svakako ne odgovara razmnožavanju riba. Lokalni poljoprivrednici okrenuli su se puževima kao biološkoj kontroli što u konačnici nije nimalo sigurno rješenje.



Njemačka verzija bloga



*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a