Ljubav kao čin patriotizma

Ministarstvo ljubavi, Hrvatska/Češka, 2016. Redatelj:Pavo Marinković

U eseju Domovina i  identitet objavljenom u lipnju 2002. u dnevniku Corriere della Sera, a potom i u zbirci novinskih članaka i eseja Al` povijesti nije kraj (u nas ju je objavila Fraktura), uvaženi romanopisac i esejist Claudio Magris bavi se distinkcijom pojmova patriotizma i nacionalizma. Iako se historijat društveno-humanističkih znanosti nerijetko bavio katarzičnim razlikovanjem tih pojmova, Magris je to učinio ubojito precizno i jasno ukazujući i na lingvističku distancu u njemačkom jeziku koji agresivnom Vaterlandu suprotstavlja Heimat.

Autentičan i pravi patriotizam zna nadvisiti sebe sama, piše Magris te podsjeća na opomenu poljskog pjesnika Milosza kako se patriotizam ne smije apsolutizirati,...a da se pritom zaboravi na vrijednosti koje su mnogo više, općeljudske. S druge strane, nacionalizam i municipalizam su za Magrisa zapravo antipatriotski jer su i jedan i drugi partikulurastički...jednako reže unutar svoje zatvorenosti i nazadnjaštva...neposobni misliti i osjećati u smislu univerzalizma.

Može li se, dakle, neki film okarakteritizirati patriotskim? Je li o nekoj umjetničkoj formi uopće uputno govoriti u tom kontekstu? Primjerice, Trijumf volje Leni Riefenstahl ispravno je prokazan kao nacionalistički i rasistički, ali on je takav mišljen i napravljen. Povijest filma prepuna je ideološki i dogmatski nakrivljenih ostvarenja. S druge strane, Griffith je snimajući Rođenje jedne nacije mislio kako sudjeluje u jednom nadasve patriotskom činu koje je tek naknadno proglašeno politički suspektnim. Ali, zašto se uopće bavimo ovakvim stvarima u povodu jednog relativno malog i žanrovski benignog filma kakav je Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića? Hrvatska se kinematografija, naime, proteklih mjeseci uz popriličnu medijsku halabuku nerijetko proglašavala antihrvatskom rabotom. Kako je Hrvatska domovina i prozivanih filmaša - a patriotizam se najbanalnije definira kao ljubav prema domovini – cijeli je jedan sustav i dobar dio ljudi koji ga čine ocijenjen antipatriotskim.

Pustimo sada moguće pravne zavrzlame oko HAVC-a; za insuficijentnost patriotskog prozvan je i sam Marinković zbog polazne ideje svog filma. A ta je ideja svakako ingeniozna, tek dijelom kontroverzna. Svoju romantičnu komediju Marinković je oslonio na lagano distopijski potporanj gdje je država, izložena kroničnoj besparici, donijela zakon koji je odlučio stati na kraj udovicama poginulih hrvatskih branitelja što su u međuvremenu stupile u izvanbračne odnose s drugim partnerima (neke i s partnericama, kako vidimo u osobito efektnoj epizodi s briljantnom Dijanom Vidušin). Pa je u tu svrhu prekvalificiran dobar dio državnih službenika, među kojima je i Krešo (uvjerljivo ga glumi Stjepan Perić), neostvareni biolog i ljubitelj ptica, u neskladnom braku s poduzetnom ženom (Olga Pakalović koja polako postaje uvjerljiva interpretatorica negativki), koja je ujedno i kći ministra (profesionalno ukočeni Milan Štrljić). Krešo je poprilično nezainteresiran za hvatanje preljubničkih udovica, a ne pomaže mu ni njegov partner, prekaljeni državni službenik (Dražen Kuehn). Njih dvojica dobivaju zadatak obraditi područje dalmatinskog zaleđa gdje bi statistički, nezakonskih ljubavničkih poduhvata trebalo biti najviše. No, Zagora je ujedno i društvena sredina u kojoj se na administrativne poteze vlasti nikad nije blagonaklono gledalo, a taj će odnos Marinkoviću (baš kao i Vlatki Vorkapić u Sonji i biku) poslužiti za promociju vrijednosti koje se, inače, smatraju dinaroidno stereotipnim što bi mogao biti i jedan zaseban odvojak u povijesti nacionalne kinematografije. Iako će se naš inspektor pokazati iznimno učinkovit, na putu konačno efikasnoj državi ispriječit će se ljubav – Krešo će se zaljubiti u slobodomisleću udovicu (solidna Ecija Ojdanić)što će potaracati sve zakonske sile i njihove donositelje i pronositelje koji će se pokazati prilično nemoralnim društvancem.

Iz ukratko prepričanog sadržaja Ministarstva ljubavi teško je uočiti njegove antipatriotske potencijale. Štoviše, film se na društveno-antropološkoj razini doima prilično domoljubnim. Doduše, antipatriotskim se, u širem smislu, može smatrati nepoštivanje pozitivnih zakona što ih je donijela država. A opet, je li patriotski poštovati zakone koji su loši i glupi? Vratimo se nakratko Magrisu, Talijanu rođenom u Trstu, gradu u kojem se dotiču mediteranska i mitteleuropa, gradu koji je nerijetko bio zagledan i prema istoku. Uostalom, Magris, hrvatski susjed, često piše i o nama, o Jugoslaviji, Titu, fojbama, ratu...što će reći da je svakako dionikom znanih nam mentaliteta. Zakonom se, tvrdi Magris, ne rješavaju sve potrebe savjesti...ali i prividno najjaloviji formalizam katkada može pomoći rješavanju problema osjećaja i srca. Na drugom mjestu, Magris spominje antisemitske zakone u Njemačkoj ili segregacijske u Alabami koji zasigurno bijahu u dosluhu s izvjesnim mišljenjem javnosti tih zemalja, ali samo zbog toga ne znači da su pravedni. Tako i Marinković dobro zna kako postoji izvjesno mišljenje javnosti o prevelikim braniteljskim beneficijama pa će fikcionalizirati zakonsku distopiju za koju ne smatra da je pravedna. I što je onda tu antipatriotsko?

Sukob između zakona i moralnih zapovijedi neminovno vodi k tragediji, zaključit će Magris i podastrijeti primjer majke svih tragedija – Antigone u kojoj do tragičnoga dovodi sukob suprotstavljenih zakonskih i moralnih koncepcija Kreonta i Antigone. Ministarstvo ljubavi, na sreću nije tragedija unatoč sličnosti sukoba koji Magris opisuje. Riječ je o simpatičnoj komediji naslonjenoj na obrasce i češkog, i matišićevko-brešanovskog, i pučkog, a tek ponekad banalnog humora.Filmu treba ponešto vremena da se zahukta, ali Marinković je kao redatelj – u odnosu na prethodni Ljubavni život domobrana – jako napredovao, a poglavito u radu s glumcima. Naravno, fabuli filma mogla bi se – poput većine žanrovski sličnih američkih romantičnih komedija – prigovoriti predvidljivost, no taj prigovor ima otprilike onoliku vrijednost kao i onaj za antipatriotizam. Jednostavno, riječ je o žanru koji ima svoja pravila koja su moguće snažnija od pravila u drugim žanrovima; baš kao što i ljubav u svom totalitetu nadvisuje parcijalne silnice; ili, kao što patriotizam prihvaćajući i općeljudske vrijednostinadjačava nazadnjaštvo nacionalizma. Pa se kod Marinkovića, ljubav bezmalo ukazuje kao čin patriotizma.

P.S. Na kraju ove priče, baš kao na kraju svake, dolazi smrt. Ona Šime Šimatovića, jednog od najzaslužnijih za uspostavu poratne kinematografije nakon Drugog svjetskog rata. U partizanima je utemeljio kazalište, u više navrata vodio je ključne institucije domaće kinematografije, stigao je biti i glumac i režiser. Naravno, bilo je u Kamenim horizontima puno prevladavajućeg socrealizma. Pustolov pred vratima već je sasvim druga priča. No, iznad svega Šimatović je bio uvijek zanesen moći koju pruža kultura. I u vrijeme prošloga rata – a tad je već bio u poznim godinama – osmišljavao je kulturne projekte. A mogao je mirne duše reći kako je svoj rat već prošao. A nije. Jer je, eto, bio – patriot.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a