Dalekoistočni dnevnik: Blago Burme – najveća knjiga na svijetu


Jeste li znali da najveća knjiga na svijetu ne stoji u nikakvom muzeju ili zatvorenom prostoru nego u samom srcu Burme ili Mjanmara, točnije u gradu Mandalayu podno istoimenog brdašca desetak minuta ležernog hoda od tamošnjeg kompleksa carske palače?

Najveća knjiga na svijetu stoji uspravna, uklesana u kamen i zaštićena sniježnobijelim strukturama sinhaleškog tipa imena ‘kyuksa-gu’ u sklopu veličanstvene pagode (stupe) Khutodaw.

Spomenuta zlatna pagoda, postavljena u središtu tog impresivnog kompleksa napravljena je po uzoru na pagodu Shwezigon koja se nalazi nešto južnije, to jest u znamenitom Baganu – ‘zemlji tisuća pagoda’. U njoj se navodno čuva kost i zub Buddhe Gauthame.

Kralj Mindon Min odlučio se 1857. na gradnju te budističke stupe dijelom zbog udaranja tradicionalnih temelja novom kraljevskom Mandalayu. Izgradnja je započela tri godine kasnije, a skoro desetljeće nakon kameni zapisi otvoreni su i za javnost.

Postavljajući Tipitaku (Tripitaku), ili kanonske tekstove theravada budizma na jeziku pali (najraniji nauk budizma karakterističan za Indiju i Šri Lanku te područje Indokine) u kamene ploče za buduće naraštaje, spomenuti kralj također je želio ostaviti u naslijeđe nešto veliko od čega zapravo i dolazi ime pagoda. U doslovnom prijevodu to znači ‘kraljevska zasluga’.

Najveća knjiga na svijetu ima 730 ‘listova’ to jest kamenih ispisanih blokova koji se čuvaju u već spomenutim manjim stupama ili pagodicama koje okružuju onu glavnu, zlatnu. Svaki list ima dvije stranice - ukupno ih je 1460. Širina listova je107 cm, visina 153 cm, a debljina im je  13 cm.

Kameni blokovi uredno su raspoređeni u tri omeđena prostora. U prvom su 42 sniježnobijele pagode, u srednjem ih je 168, a u vanjskom prstenu 519. Knjigu ćete pravilno ‘čitati’ ako krenete sa zapadne strane kompleksa u smjeru kazaljke na satu, a čitav proces olakšan je činjenicom da su bijele kamene strukture numerirane.

Inače, kamenje sa svetim zapisima, sve do invazije britanskih trupa na kraju 19. st., bilo pozlaćeno, kao i ‘kišobrani’ na vrhu pagodica koje su, osim toga, u svojoj unutrašnjosti imale po jedan dragi, posvećeni kamen.

Kako i biva, gotovo sve stvari napravljene od dragog kamenja netragom su nestale (vjerojatno se i danas mnogima divimo u muzejima zapadnih zemalja). U desetljećima nakon invazije i tijekom obnove zlato i drago kamenje više se nisu koristili, a zapisi su se pravili crnom tintom napravljenom od šelaka (prirodne smole koja se dobiva iz drva karakterističnog za ove prostore iz roda fikusa, a upotrebljava se za lakiranje namještaja i izolaciju materijala) te od parafina i čađe.

U velikom broju vodiča mogu se pronaći poprilično idilični zapisi o tom mjestu – o tome da se tamo može zateći lokalno stanovništvo na pikniku ili druženju s obitelji.

Istina je malo drukčija s obzirom na to da mnoge obitelji, suočene sa siromaštvom žive ili spavaju u spomenutom kompleksu, te rade kao čistači ili prodavači suvenira oviseći o velikodušnosti posjetitelja te svećenika koji su zaduženi za održavanje kompleksa.

Društvo im nerijetko prave psi i mačke lutalice, koji slobodno šeću ili spavaju oko pagoda, prema kojima se odnose s mnogo ljubavi i pažnje.

Njemačka verzija bloga

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a