Povećalo Damira Matkovića: Summit EU-a u Bratislavi i problem migracije

Neformalni summit EU u Bratislavi trebao je zabrinutim europskim građanima pokazati zajedništvo i solidarnost, odlučnost da se europski projekt nastavi bez obzira na trenutne teškoće. No, umjesto zajedništva pokazao je razjedinjenost i neslogu.

Teroristički napadi, veliki priljev izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka, trajno visoka nezaposlenost i slab gospodarski rast milijune Europljana navodi na zaključak da ih je EU zaboravila. Zato se oni u sve većem broju okreću populistima i nacionalistima koji bi zatvarali nacionalne granice i odbacili sve pan-europske integracijske projekte. Sve se to događa tek nekoliko mjeseci prije nego što bi u Rimu trebala biti svečano proslavljena 60. obljetnica Rimskih sporazuma, temelja današnje Europske unije.

Svi se čelnici slažu da s EU nešto nije u redu i da je treba reformirati, ali se uopće ne slažu oko toga što bi to točno trebalo reformirati. Jedni su za više zajedništva, drugi za više nacionalnog suvereniteta. Ali nije to ništa novo. Ta se rasprava praktički vodi od 1992., od potpisivanja Sporazuma iz Maastrichta kojim je tadašnja gospodarska unija (EEZ) pretvorena u političku.

Kancelarka Angela Merkel u Bratislavi je upozorila da je EU u „kritičnom stanju“, a predsjednik Europske komisije (EK) Jean-Claude Juncker sadašnje stanje EU nazvao je „egzistencijalnom krizom“.

Summit je imao tri glavne teme: Brexit, migracije i borba protiv terorizma. Što se tiče Brexita, EU nema na raspolaganju nikakav instrument kojim bi Veliku Britaniju prisilila da aktivira članak 50. Lisabonskog ugovora i tako započne proces razdruživanja. Britanci odugovlače, a EU to može samo promatrati. Zato je (ilegalna) migracija zapravo bila glavna tema.

Temeljna je dvojba je li party gotov? Odnosno, što je to što bi EU moglo zadržati na okupu? Naime, razlike u stajalištima postaju sve izrazitije. Nije tu više samo višegradska skupina koja ima ozbiljne zamjerke na račun Bruxellesa, u Bratislavi se i Italija jasno distancirala od Njemačke i Francuske, a i Austrija više ne krije nezadovoljstvo. Talijanski premijer Matteo Renzi nije se pojavio na završnoj konferenciji za novinare uz obrazloženje da ne može sjesti za isti stol za kojem sjede Angela Merkel i François Hollande jer ne dijeli njihova stajališta o migracijama i gospodarstvu.

U pismu upućenom Europskoj komisiji početkom rujna, a čiji je sadržaj objavljen 21. rujna, Danska, Finska, Island i Švedska izrazile su zabrinutost što Mađarska odbija na svom tlu prihvatiti migrante u skladu sa Sporazumom iz Dublina i zatražile od komisije da poduzme potrebne mjere kako bi se Mađarska prisilila da poštuje Dublinski sporazum.

Tim pravno vrlo kompliciranim sporazumom predviđeno je da migrant mora tražiti azil u prvoj zemlji Schengenskog prostora u kojoj je registriran, te da zemlje članice te zahtjeve za azilom moraju uzeti u postupak. Cilj je zapravo da se onemogući istodobno traženje azila u više zemalja.

Mađarska već mjesecima to ne čini nego je štoviše pismom upozorila ostale članice da ne može primiti nikakve migrante i neka prekinu, sada i u ubuduće, bilo kakav transfer migranata u Mađarsku.

Zbog takvog stajališta Austrija je nedavno Mađarskoj najavila da će je zbog kršenja Dublinskog sporazuma tužiti Europskom sudu. I Švedska je Mađarskoj zaprijetila sudskom tužbom.

Mađarski je odgovor da prema odredbama Dublinskog sporazuma zahtjeve za azilom moraju rješavati zemlje Schengenskog prostora u koje su migranti prvo ušli. Grčka to uporno ne radi pa neka se gospoda iz Bruxellesa obrate Ateni, a ne Budimpešti.

Činjenica je da se Grčkoj već nekoliko godina gleda kroz prste jer je europsko pravosuđe procijenilo da Grčka ne jamči prava tražitelja azila i zabranilo je ostalim zemljama članicama da joj natrag šalju migrante. Istina, Bruxelles već mjesecima pritišće Grčku da poduzme nešto i prilagodi proceduru kako bi joj se ponovno mogli vraćati migranti. Zasad je to tek prazna molba.

Od početka migrantske krize koja je vrhunac dostigla potkraj ljeta 2015., kada je dnevno u Europu stizalo i po 10.000 imigranata, uglavnom iz Sirije, Afganistana i Iraka, ali i drugih azijskih i afričkih zemalja, od Pakistana i Bangladeša do Somalije, Eritreje i Etiopije, EU se ne može dogovoriti što napraviti. Pred silnom navalom migranata u Grčku, Italiju i Mađarsku EU je u rujnu 2015. donijela obavezne kvote. Tada je bilo riječ o 160.000 migranata koje je trebalo trajno raspodijeliti po svim članicama. Vodilo se računa o ukupnom broju stanovnika i gospodarskoj moći. Uglavnom, svaka je članica trebala primiti od 2 do 4 migranta na svakih 10.000 stanovnika.

Evo kvota za neke zemlje:

 

Broj imigranata

za prihvat

Broj imigranata

na 10.000

stanovnika

Njemačka

31.433

4

Francuska

24.031

4

Španjolska

14.931

3

Poljska

       9.287

2

Nizozemska

       7.214

4

HRVATSKA

1.064

3

Slovenija

        631

3

Luksemburg

        440

8

Malta

        133

3


izvor: Europska komisija

U godinu dana od 160.000 izbjeglica relokalizirano ih je manje od 4.500, a samo je Njemačka, u skladu s kancelarkinom politikom „otvorenih vrata“ primila 1,1 milijun migranata. No danas, upravo zbog takve politike, položaj kancelarke Merkel u Njemačkoj više nije tako čvrst. Kod kuće sve su jači protivnici prihvata imigranata iz Bliskog istoka, Afrike i Azije, pa i na europskoj sceni njemačka kancelarka više nije tako utjecajna kao pred godinu dana.

Na uvođenje obaveznih kvota Mađarska i Slovačka reagirale su tužbom protiv EU tvrdeći da nametanje kvota narušava suverenitet zemlje. Mađarska je za 2. listopada raspisala referendum protiv briselske migrantske politike. Viktor Orban pozvao je birače da glasaju protiv raspodjele izbjeglica i obaveze njihovog prihvaćanja na mađarskom teritoriju. Vladina kampanja posebno naglašava opasnost od mogućih terorista skrivenih u redovima izbjeglica.

Zasad je EU jedina nada sporazum s Turskom potpisan u ožujku 2016. koji je zaista dramatično smanjio broj novih pridošlica. ali ih nije i zaustavio. I dalje u Europu svakoga dana stižu novi migranti. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), od 1. siječnja do 23. rujna u Europu je morem stiglo 300.450 izbjeglica. Od toga u Grčku 166.050, a u Italiju 130.567.

Problem je što je sporazum u ime Turske samostalno ispregovarao tadašnji premijer Ahmet Davutoğlu, bez konzultacija s predsjednikom Erdoğanom, što mu je ovaj ozbiljno zamjerio. Davutoğlu je u svibnju, dva mjeseca nakon potpisivanja sporazuma s EU, bio natjeran podnijeti ostavku. Zamijenio ga je Erdoğanov savjetnik Binali Yildirim, ranije dugogodišnji ministar transporta, pomorstva i komunikacija.

I Erdoğan i njegov novi premijer upozoravaju da se EU ne pridržava sporazuma. Nije uplatila sav novac koji je obećala, pregovori o turskom članstvu u EU su zapeli, baš kao i postupak za ukidanje viza, pa Turska manje više otvoreno prijeti da se sporazuma više ni ona neće pridržavati. Inače, u turskim izbjegličkim logorima ima više od 2,5 milijuna izbjeglica, najvećim dijelom iz Sirije.

Dugoročno puno veća opasnost je izbjeglički val iz Afrike koji bi mogao brojati i desetke milijuna izbjeglica! Afrika doživljava demografsku eksploziju. Sada ima milijardu stanovnika, a UN procjenjuje da bi ih do kraja stoljeća moglo biti 4 milijarde. Potpuno je sigurno da tolike ljude Afrika ne može zbrinuti, ne može ih prehraniti niti im osigurati posao! Do Amerike i Australije je daleko, Azija je i sama prenapučena, dakle, jedino je rješenje odlazak u Europu.

Talijanski premijer Matteo Renzi pokušao je u Bratislavi nagovoriti kolege da EU odmah počnu pregovore s afričkim zemljama o razvojnim planovima i blokiranju izbjegličkog vala, ali bezuspješno. Ako EU neće, Italija će ih početi sama, rekao je Renzi razočaran nejedinstvom. Talijanskim se novinarima potužio da je EU Italiju ostavio da sama skrbi za tisuće ilegalnih migranata koji svakoga dana stižu na talijansku obalu. Inače, Silvio Berlusconi je 2008. sklopio sporazum s Gadafijem kojim je zaista praktički zaustavljen priljev izbjeglica iz Libije u Italiju. No, danas se Berlusconi vuče po sudovima, a Gadafi je brutalno svrgnut i smaknut. U Bratislavi, osim Renzija, Afriku nitko nije ni spomenuo! Sve su oči uprte u Tursku.

Jedino što će se o migrantskoj politici pamtiti iz Bratislave vidljivi je ustupak višegradskoj skupini jer i sama EK sada govori o „fleksibilnoj solidarnosti“ za koju se od početka migrantske krize zauzima višegradska skupina. U govoru o stanju unije Jean-Claude Juncker je uoči summita u Bratislavi rekao da se „solidarnost ne može nametati“, a relokalizaciju nije ni spomenuo. No, znači li ta terminološka promjena da je EU korak bliže dugoročnom rješavanju ilegalne migracije kojoj će Europa nedvojbeno biti izložena sljedećih godina i desetljeća?
-----------------
*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a