Demon eksploatacijskog sinkretizma

Neonski demon (The Neon Demon), SAD/Francuska/Danska, 2016. Redatelj: Nicolas Winding Refn

Kad sam bio dijete moji roditelji su voljeli filmove francuskog novog vala. Te smo filmove obiteljski gledali...Ali u meni je čučao antikrist... Ja sam gledao američke horore. Kad sam vidio Teksaški masakr motornom pilom odlučio sam. Ne želim biti redatelj. Ne želim biti producent. Ne želim biti direktor fotografije, ni montažer, ni oblikovatelj zvuka... Želim biti sve to u jednom. Nicolas Winding Refn

Filmski postmodernizam – kao i razdoblje koje je uslijedilo kasnije pa se, u nedostatku boljeg, pomalo nespretno naziva postpostmodernizam – dobrim dijelom počiva na citatnosti i žanrovskom sinkretizmu. Iznjedrilo je to razdoblje čudesnih i čudnih autora, a jedan od svakako najzanimljivijih je Danac Nicolas Winding Refn. Na scenu stupa sredinom devedesetih. Danska Dogma u to vrijeme hara art i festivalskim tržištem, iako pomalo već svima ide na živce. Makar je Refn u svojim prvim djelima posudio nekoliko fraza iz Dogmina manifesta, Von Trieru i društvu nikada nije pripadao. On je, naime, želio raditi žanrovske filmove.

Već u trilogiji Pusher bilo je jasno koje su mu namjere. Žestoka gangsterska ostvarenja smještena u imigrantsko podzemlje Kopenhagena bila su izvedbeno izrazito umotana u celofan brojnih utjecaja. Bilo je tu, dakle, i malo Dogme (kamera iz ruke), i malo Kar Waia (izmaknuti kadrovi), i Tarantina (žanrovska eksploatacija i scene nasilja), i Ferrare (bizarni fabularni obrati), i Cronenberga (začudni likovi i samosvrsishodna stilizacija). Ako ćemo o trivijama, vrijedi istaknuti kako je Refn zarana promovirao Madsa Mikkelsena, sjajnog glumca koji će kasnije ostvariti međunarodnu karijeru i Kima Bodnia, mušku zvijezdu serije Most. Nama je Pusher bio zanimljiv jer su kopenhaškim imigrantskim podzemljem dominirali Balkanci pa se u ulozi srpskog mafijaša proslavio i osječki glumac Zlatko Burić.

Sve naznačeno Refn je nastavio razvijati u kasnijim filmovima pretvarajući posvemašnji sinkretizam u čisto autorstvo. Pritom, koje god teme da se dohvatio, oslanjao se na eksploatacijski fabularni okvir s bizarnim obratom, kakvi jedino u svijetu eksploatacijskog obrati mogu i biti. Dio filmofila to je prepoznao i zavolio. Zavoljela je to i festivalska scena čiji je Refn postao miljenikom – iako mu filmovi nisu tipično festivalski - dobivši priliku za okušavanjem na anglosaksonskom tržištu i suradnju s gorućom holivudskom glumačkom zvijezdom Ryanom Goslingom (Vožnja i Samo Bog prašta). Za prigovore o krađama i kiču Refn nije mario – uostalom, film je zavolio preko Teksaškog masakra... - te je kontrakulturalnu poetiku svojih djela objašnjavao  riječima: Ne postoji ništa što tako uništava umjetnost kao što je dobar ukus.

Ni recentni Neonski demon ne odudara previše od dosadašnjih Refnovih filmova. Priča je to o šesnaestogodišnjoj Jesse (glumi je sve prisutnija Elle Fanning) koja iz provincije dolazi u Los Angeles kako bi postala manekenka i foto-model. Svom prijatelju i potencijalnom momku ona će objasniti kako ne posjeduje nikakav talent osim što je lijepa. Malo-pomalo upoznaje se s vampirskim (doslovce!) svijetom manekenstva u kojem dominiraju mršavice što ruž nazivaju po seksu ili hrani, lažljivi agenti, neubrojivi dizajneri i raskalašeni fotografi. Refn ne dopušta nikakvo razumijevanje za taj svijet koji će svaku djevojku pregaziti čim navrši dvadesetu...štoviše u toj je kritici odviše i banalno tezičan. Ako krenemo prepričavati sadržaj skoro dvosatnoga filma i nećemo imati puno toga što za ispričati. Takav je, doduše, slučaj s većinom Refnovih djela što je, naravno, danak štovanja eksploatacijskog koje ima ili manjak ili višak priče. Kuda će sve krenuti, sugerirano nam je već na početku filma. Refn je u dosadašnjem opusu znao stvoriti zanimljive odnose među likovima i s njima se poigravati.

Nažalost, u Neonskom demonu to je uglavnom izostalo. Ostaje nam tek čisti stil kojim dominiraju neonom obasjani snoliki prizori kao protuteža junakinjinih djetinjih dijaloga s mjesecom. Nasilje je ovdje, sve do samog kraja, odmijenjeno erotizmom, a završni obrat lupio je o samo dno eksploatacijske kace. Pa opet, i ovakav prosječan i neprihvaćen od publike (na blagajnama je prošao slabašno), Refnov film je zanimljiv i poseban – neonski demon nehajućeg sinkretizma i dalje čuči u ovom autoru.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a