U raljama života politike

Osobe u kolicima, slijepe i slabovidne osobe, gluhe i nagluhe osobe. Namjerno sam krenuo ovako, to su sve osobe s invaliditetom, koje su u raljama života politike.

Zanimljivo, prošla je predizborna kampanja, osobno nisam ni od jedne stranke očekivao da će ponuditi program kako vide budućnost osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Na ovim izborima smo imali čak pet osoba s invaliditetom koje su se kandidirale na stranačkim listama za Sabor. Naravno, nijedna osoba s invaliditetom koja je bila na listi nije prošla izborni prag, pa čak ni kandidat HDZ-a. To dovoljno govori koliko nam društvo ima svijest prema osobama s invaliditetom, ali isto tako govori da još mnogo moramo raditi na osvješćivanju građana prema potrebama osoba s invaliditetom.

Ja ne očekujem ni od jedne političke stranke koja je ušla u Sabor da će im osobe s invaliditetom biti prioritet u njihovim programima. Ali za to su i same osobe s invaliditetom odgovorne. Dok god nas nema u svakom dućanu, u svakoj pošti, na asfaltu i među ljudima, dotad nitko neće znati za naše potrebe. Ali isto tako, kako imamo problem s mladim ljudima koji ne izlaze na izbore, tako i osobe s invaliditetom misle da ne mogu svojim glasom promijeniti svoju poziciju, ali i naglasiti svoje potrebe, probleme i zahtjeve prema društvu u kojem žive.

Osobe s invaliditetom moraju prestati biti pasivni promatrači i ljudi koji samo pričaju. A ne djeluju tako da blokiraju promet, da blokiraju javne ustanove, da ukazuju na svoje probleme. Ali i da nude svoje viđenje rješenja problema. Mislim da to i odgovara političarima, jer imaju jedan problem manje. Ali osobe s invaliditetom moraju biti proaktivne i moraju reći - dosta! A ne samo čekati da im političari riješe njihov problem. U svakoj razvijenoj europskoj zemlji osobe s invaliditetom su dio civilnog društva i političkog društva u kojem se pazi na korektnost prema osobama s invaliditetom, ali ih se jednako i sluša, što oni kažu i kako se rješavaju njihovi problemi.

Zar još uvijek moramo govoriti o zakonima koji nisu prilagođeni potrebama osoba s invaliditetom, moramo li još uvijek govoriti da u centru glavnog grada nijedna pošta, banka ili telekomunikacijska tvrtka nije prilagođena osobama s invaliditetom? A isto je tako i s poreznom upravom ili Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Većina njihovih ispostava nije prilagođena osobama s invaliditetom. I opet se vrtimo u krug, država i političari će reći da nemaju novca, ali da sluha imaju. Kroz jedno uho čuju, a kroz drugo puste van. I tako prolazi život, i tako netko lupa bijelim štapom, netko se kotura, netko gura svoju hodalicu…

Najžalosnije je od svega što smo u eri računala, aplikacija i svega što nam može olakšati život, ali i pomoći da ne moramo ići u institucije, no te institucije i dalje više vole papir. Zašto? Zato što će država po stoti put reći da informatizacija košta i da za to nema novca. Mnogim osobama s invaliditetom informatizacija olakšava komunikaciju i pristup dokumentima koji osobi trebaju, a da ne mora slati nekoga po te dokumente, jer on u svojim kolicima ne može ući u tu instituciju zbog fizičkih barijera.

Mogli bi još puno naučiti od zemalja Europske unije kad govorimo o osobama s invaliditetom. Na primjer, Njemačka u svojoj vladi ima ministra financija Wolfganga Schaeublea, osobu s invaliditetom. Jedva čekam kad će gospodin Plenković u svojoj vladi imati nekoga takvoga. Ali za takvo vrijeme trebamo još puno podići svijest građana, ali i političkih stranaka, da ne shvaćaju da su osobe s invaliditetom samo socijalni problem.

Osobe s invaliditetom su kao i sve druge osobe, samo im trebamo pružiti mogućnost i šansu da pokažu što znaju i umiju. Na tom tragu je i posljednja paraolimpijada u Riju, gdje su se naši paraolimpijci vratili s pet medalja: dvije zlatne, dvije srebrne i jednom brončanom. Moramo postati zemlja znanja i obrazovanja za sve osobe, pa tako i za osobe s invaliditetom. Što vam dovoljno govori koliko smo još daleko. Ali nadam se da će doći bolja vremena za one koji žele da osobe s invaliditetom budu jednakopravne sa svim ostalim građanima.

Vidjet ćemo, pokazat će vrijeme, jesmo li dovoljno svjesni da i osobe s invaliditetom mogu jednako uspjeti. U svim segmentima društva. Svaki put kad pišem blog razmišljam zašto idemo tako sporo. Idemo zato što smo osobe s invaliditetom isključili iz društva i što im ne dajemo priliku da pokažu što mogu. Za kraj, osobe s invaliditetom pokrenite se!

Vaš bloger, Hrvoje Antonio Belamarić

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a