Povećalo Damira Matkovića: Zašto tzv. Islamska država i dalje privlači mlade europske muslimane?

Nedavni dogovor Rusije i Amerike o vojnoj koordinaciji u Siriji, te vojno djelovanje turske vojske u Siriji znači samo jedno: skori vojni slom tzv. Islamske države (ID). Vojni stručnjaci govore da za uništenje ID-a treba još najviše 6 mjeseci.

Ulaskom turske vojske u sjevernu Sirije ID je odsječen od granice s Turskom, a upravo su preko te granice stizali dragovoljci i oružje. Tursku su pak zapadni saveznici ranije sumnjičili da granicu baš ne nadzire strogo, bilo je i tvrdnji da Ankara čak šalje oružje ID-u jer je procijenila da ta ekstremistička skupina ima najviše izgleda srušiti Bashara Al-Assada. On se silno zamjerio predsjedniku Erdoğanu kada na početku pobune nije poslušao njegov savjet da ne ide silom na pobunjenike nego da s njima pregovara. I nafta s nalazišta koja je zauzeo ID do crnog tržišta stizala je preko Turske. No, turski predsjednik sada je ID proglasio glavnim neprijateljem.

Naravno, da su saveznici ID mogli odavno uništiti, jer on zapravo nikada nije bio neka stvarna velika vojna sila, a nije imao ni borbeno zrakoplovstvo, koje je ključ suvremenog ratovanja. Zbog geostrateškog nadmudrivanja Europe, Rusije i SAD nepotrebno je stradalo stotine tisuća civila, a Sirija je strahovito razorena i trebat će desetljeća da se obnovi uništena infrastruktura.

No vojni poraz ID-a u Siriji i Iraku neće značiti i kraj terorističkih napada! Europa će, nažalost, morati naučiti živjeti s terorističkim prijetnjama. Jer, Europa je islamskim ekstremistima glavni cilj, ona je utjelovljenje nevjernika, a nevjernike, zar ne, treba uništiti.

Pravi je problem što u islamskom svijetu, za razliku od rimokatoličke crkve, ne postoji vrhovni vjerski autoritet koji presuđuje što je u skladu s naukom crkve, a što nije. Zato je i moguće da se Kur'an tumači na najrazličitije načine. Jedni tako zagovaraju uništenje svih nevjernika, a drugi su za dijalog. I svi su u pravu!

Koncept džihada, ili svetog rata, nije neka novovjeka izmišljotina. Potječe još iz vremena proroka Muhameda kada su on i njegovi učenici živjeli u progonstvu i oskudici, i nisu uspijevali preobratiti na islam bogate trgovce koji su karavanama prevozili skupocjenu robu. Da priskrbe hranu i novac počeli su napadati i pljačkati karavane, a opravdanje je bilo da su to ionako nevjernici koje treba kazniti.

Izvjesni kraj ID-a stvara novu paradoksalnu situaciju: dosada su radikalizirani mladi muslimani iz Zapadne Europe išli ratovati u Siriju i Irak. Kada ta mogućnost nestane, onda će ratovati po Europi! Ne treba očekivati da će se pokajati i odustati, ili možda preći na kršćanstvo i integrirati se u društvo koje se temelji na demokratskim vrijednostima.

Prema podacima zapadnih obavještajnih službi, kroz Siriju i Irak u 5 godina prošlo je najmanje 30.000 boraca iz 80-ak zemalja. Nisu svi ondje poginuli. Mnogi su se vratili, i to je dugoročni problem za koji Europa još nema pravi odgovor.

Uzme li se omjer broja stanovnika i onih koji su išli ratovati u Siriju i Irak, Belgija je prva, a za njom slijedi Francuska. Inače, brojčano, najviše stranih boraca stiglo je iz Ruske federacije. Naravno, nije riječ o Rusima, nego o Čečenima i pripadnicima drugih većinsko muslimanskih kavkaskih naroda. Njih je bilo više od 3.000. Pa je to i ozbiljan problem za Rusiju. Na Kavkazu već godinama djeluju različite ekstremističke islamističke skupine koje se oružjem zauzimaju za osnivanje nekakvog Kavkaskog emirata.

U Zapadnoj Europi Francuska je najugroženija islamskim terorizmom. Premijer Manuel Vals objavio je da je u kolovozu na sirijskom i iračkom bojištu ratovalo 680 odraslih i 420 maloljetnika, francuskih državljana, a od tog broja gotovo trećina su žene. Što s njima kada se jednog dana vrate u Francusku? Bit će uhićeni i suđeni, ali to nije nikakvo jamstvo da će napustiti islamski ekstremizam.

Veliki je problem i kako identificirati one koji nisu bili na bliskoistočnim bojištima, ali su usvojili radikalna stajališta. Kada je riječ o maloljetnicima, većina njih nema raniji policijski dosje i nisu evidentirani kao osobe sklone radikalnom islamu. Policija takve policija drži pod nadzorom, ne uvijek djelotvorno, što se pokazalo i u napadu na crkvu u Saint-Etienne-du-Rouvray, gradiću u blizini Rouana. Adel Kamicha, jedan od ubojica svećenika Jacquesa Hamela, bio je pod policijskim nadzorom, a u trenutku zločina čak je nosio elektroničku narukvicu za kontrolu kretanja.

Radikalizacija muslimanske mladeži u Francuskoj rezultat je desetljeća nepostojanja prave useljeničke politike.

Početkom 60-ih u Francusku su iz Sjeverne Afrike (Alžir, Maroko, Tunis) najprije stigli oni koji su bili kvislinzi, tj. suradnici, službenici ili zaposlenici francuske kolonijalne uprave. Francuzi ih zovu harkis. Nisu baš dočekani raširenih ruku. U Alžiru su smatrani izdajnicima, u Francuskoj su postali neželjeni gosti. I to je bio prvi izvor frustracija, koji se prenio i na drugu generaciju.

Nakon toga, sredinom 60-ih, počeo je masovni dolazak iz Magreba i Subsaharske Afrike. Francuska je trebala radnu snagu. Jeftinu. Među doseljenicima iz bivših francuskih kolonija rasprostranjeno je mišljenje, da im Francuska duguje, i to zato što je bezočno pljačkala prirodna bogatstva njihovih zemalja. E, pa neka sada vrati dug! Tako da im omogući lagodni život. O tome je pisao i Marc Gjidara, ugledni francuski profesor prava, podrijetlom iz Drniša.

Muslimanskim doseljenicima veliki je problem i dosljedno francusko inzistiranje na sekularnoj državi. Naime, koncept sekularne države u islamu ne postoji! Još od proroka Muhameda vjera i država su jedno! Ne treba zaboraviti da je do raspada Osmanskog carstva turski sultan istodobno bio i kalif, tj. imao je vrhovnu svjetovnu i vrhovnu vjersku vlast. Veliki reformator Kemal Atatürk ukinuo je i sultanat i kalifat, i to mu neki u Turskoj ni danas ne mogu oprostiti, a čini se da je među njima i predsjednik Erdoğan.

Obrazovanje je zapravo najveći problem muslimanske mladeži u Francuskoj. Većina onih koji su se radikalizirali zapravo nema nikakvu školu niti kvalifikaciju. Na tržištu rada oni su neupotrebljivi. U Francuskoj se u školu mora ići do 16. godine, ali nitko ne pita koliko ste razreda završili i jeste li uopće završili osnovnu školu. Bez škole i kvalifikacije nema posla, a oni tumače da ne mogu pronaći zaposlenje samo zato jer su muslimani. Usput rečeno, mnogi od njih nisu nikada vidjeli Kur'an, a mnogi ni ne znaju arapski.

Upravo takvi, nezadovoljni svojim životima u sivim predgrađima, idealni su cilj fanatika koji njima popunjavaju redove islamističkih ekstremista. Nude im novi životni cilj, adrenalin i uzbuđenje ratišta, važnost u društvu za razliku od nevažnosti u Francuskoj. Zato i kada nestane sirijskog bojišta, bitku će nastaviti ovdje. I zato ne treba čuditi da u redovima europske muslimanske mladeži potpora ekstremistima ne slabi.

Europi tek predstoji velika, teška i dugoročna zadaća da svoje državljane islamske vjeroispovjesti zaista integrira u svoja društva. Da bi to uspjelo, obje strane moraju biti podjednako zainteresirane i angažirane, što nažalost još nije slučaj. Više se pripovjeda nego radi.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a