Mali film i veliki mit

ZG 80, Hrvatska, 2016. Redatelj: Igor Šeregi
Kraj osamdesetih poprilično je mitologizirano razdoblje u povijesti navijačkih supkultura na ovim prostorima. Nakon panka i novog vala koji, ipak, nisu znatnije uzdrmali socijalistički poredak posttitoističke Jugoslavije, glavnu riječ na kontrakulturalnom planu preuzeli su navijači.

Bili su to, uglavnom, kvartovski momci koje je novovalni pokret tek dotaknuo. Iako su se u tom dobu na stadionima mogli vidjeti i raznorazni alternativnci, dominantne su postale skupine čiji su nositelji iskazivali sklonost huliganizmu, nasilju i opijatima.  Partijske strukture već su bile oslabljene i nacionalno nagrižene da bi se tim fenomenom pozabavile. Sami navijači vrlo brzo su uletili pod skute nacionalnih revolucija što je njihovo nasilje samo povećalo, aktivno su sudjelovali u krvavom raspadu na svim stranama gdje su mnogi izgubili i živote, a u tranzicijskom razdoblju – vrlo često uz podjednaki radikalizam i isključivost – pronašli su druga područja borbe; od bitke Bad Blue Boysa za Dinamo koja kroz različite faze traje do danas, preko zamjene nacionalnih neprijatelja onim međuregionalnim ili gradskim vječitim rivalima, do pokušaja nešto kontruktivnijeg diskursa, poput inicijative Naš Hajduk.

No, to su već neki drugi klinci od onih što su se krajem osamdesetih od Vardara pa do Triglava nadobivali i nadavali batina. Osjećaju li se danas kao heroji ili se prepoznaju i  u statusu politički izmanipuliranih žrtava - to nije predmet zanimanja Igora Šeregija i njegovog dugometražnog debija.Radnja njegovog filma odvija se tijekom jednog dana i smještena je u 1989. godinu kada su neki od opisanih procesa već okončani. Skupina Bad Blue Boysa, praćena i pokojim pripadnikom Torcide (Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska...), odlazi na gostovanje u Beograd gdje će ih dočekati tad već mitski i vječni, nacionalni i klupski rivali – Zvezdine Delije.

Iako je Ivo Balenović u ZG 80 scenaristički pripomogao, Šeregijev film valja vrlo uvjetno valja shvatiti kao mogući "prekvel"Metastaza. Točno, tri glavna lika – predvođena suludim Krpom (opet sjajni Rene Bitorajac) – opet su tu kao mlađa verzija onih iz Schmidtova filma. Ali ZG 80 ne želi biti antropološka studija ovoprostornog predraća, nego isključivo akcijska komedija nostalgičnog prizvuka nakrcana navijačkim anegdotama koje filmu (uspješno) daju potrebnu dozu humornoga uz urnebesna hrvatsko-srpska (zagrebačko-beogradska) verbalna nadmudrivanja. Uz to, komično se – ali nešto manje uspješno – gradi na slučajnostima fabularne okosnice. S druge strane, narativ ovdje počiva na akciji; većinu vremena Krpa i društvo bježe ili se tuku, a po stilskom markiranju tih scena ZG 80 se opasno približava Boyleovu Trainspottingu koji je kao uzor već prepoznat i u slučaju Metastaza.

Bogata scenografija i kostimografija ovdje su odradile svoju funkciju. Uz njih izvrsna strana filma su glumci – Bitorajca smo već pohvalili – isto vrijedi i za ostatak ekipe koja je Šeregiju značajno pomogla u nakani da svoje likove učini autentičnima. Jer, tko zaboga od nas u životu nije poznavao nekoga nalik dešperatnom Bubi (fenomenalni Filip Detelić)?! Na kraju krajeva, upoznati mladog Krpu zbog društvene važnosti Metastaza dosta je bitna filmofilska stvar; Krpa je u Šeregija, na možebitni užas onih kritičara koji su tvrdili da ga je i Schmidt prikazao nepotrebno zabavno, hibridni pozitivac. Iako je njegov put od socijalno inteligentnog huligana do metastaziranog sociopatskog kriminalca sasvim plastično ocrtan.

ZG 80 je u mnogočemu - te unatoč manama - zanimljiv slučaj hrvatske kinematografije. Malo koji hrvatski film ima ambiciju biti tek to što jest – akcijska, uzbudljiva i nerijetko brutalna komedija. Za njegov uspjeh presudno je hoće li biti zanimljiv tek sudionicima u nekadašnjim burnim navijačkim procesima ili će mitologizacija ovaj put imati pozitivan efekt. Što se tiče gore potpisanog, umjesto nametanja zaključka samodopadno ću se poslužiti vlastitim iskustvom. U svibnju 1991. bio sam u Beogradu na zadnjem jugoslavenskom finalu Kupa. Znate tu priču već, Hajduk je iznenađujuće trijumfirao nad europskim prvakom Zvezdom, gol je dao Bokšić, Milojko Pantić je pričao o cveću koje Splićani nisu doneli. Ono doživljeno nakon utakmice, vrlo je nalik doživljajima Krpe i društva. Samo što i nije baš bilo smiješno. Dakle, Šeregi je pogodio. Njegov glavni junak na samom kraju zlokobno najavljuje revanš u Zagrebu (da, da, ona utakmica!). Ja u Beogradu od svibnja devedesetprve nisam bio. 

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a